Bitef

iz Engleske, au njoj se le to ne ceni toliko«. Ősim toga, dodaje on. óba naroda su mala. Australia ima 17, a Novi Zeland tri miliona stanovnika. Kako se u takvim prilikama uopšte dolazi na zamisao o osnivanju ulične pozorišne trupe? Sedamdesetih je to u célom svetu lebdelo u vazduhu, misli tridesetsedmogodišnjak. Tada je u Sidneju otvorena pozorišna škola koja se specijalizovala za teatar pokreta u duhu commedie dell' arte, koja je privukla mnogo Ijudi. Stalkeri su se okupili skoro na magičan način. »Upoznao sam Rachel i Emily u jednoj pozorišnoj radionici«, seća se Clarkson. »Kad sam se vratio na Novi Zeland, jedne nőéi sam usnio da sa njima radim. Odmah sam otputovao nazad u Australiju i potražio ih«. Posle tri godine rada trupa se preselila na veće ostrvo. Ali i tamo su uslovi za rád bili teški. »Dobijali sino malii pomoć od države, radili smo iz Ijubavi prema zanatu, a ne da bismo zaradili novac«. Bilo je premalo mogućnosti za nastupe i za upoređivanje s drugima. »Razvili smo se u izolaciji, zato je za nas bilo tako važno da nas pozovu u Evropu«. Godine 1990. napustili su prvi put peti kontinent i otisnuli se u pravcu Holandije, Belgije i Svajcarske. Troje Holanđana priključilo se trupi od troje Novozelandana i troje Australijanaca.

Tri predstave su se u međuvremenu našle na repertoaru »Stalker -Stilta«. Za uvežbavanje nove produkcije oni odvajaju samo jedan mesec. Zatim se komád godinu dana dalje razvija na predstavama. Za njihovo novo délo »Angels ex Machina« kője izvode u Sarbrikenu, bilo je potrebno tri faze proba. U prvoj je angažovan španski reditelj, u drugoj jedna igračica i jedan filozof, a u treéoj je komád završen kolektivnom samorežijom. lakó artisti na štulama idu sa festivala na festival, recesija pogađa i njib. Malo je uličnib pozorišnib trupa koje mogu da ostvare tako veliku produkciju kakva je hila njihova poslednja, misli David Clarkson. U Nemačkoj se sada ponovo vodi žestoka diskusija o ulozi umetnosti i da li je i dalje treba subvencionisati. »Zvuči ironično da u siromašnim zemljama Ijudi ne gledaju na umetnost kao na luksuz, već kao na nešto egzistencijalno«. lakva iskustva je trupa stekla i prilikom svog proletnjeg gostovanja po južno-američkim sirotinjskim kvartovima, za koje su, pored ostalog, imali podršku UNESCO, kao i australijske i kolumbijske vlade. Pretbodne godine su prihvatili i poziv iz Beograda. »Bili smo posle dve godine prva umetnička trupa