Bitef

Steven Berkoff ponovo u vrhunskoj formi Da li je Isus bio Mesija? 11l je on bio harizmatični kultni lider i lukavi političar koji je shvatao da se proročanstva Staroga zaveta nikada neée ostvariti, pa je sebe ponudio kao žrtvu, arhitektu sopstvenog mučeništva? Neko je svakako umro na krstu. Ali da li je taj neko bio Božji Sin i da li je on zaista ustao iz mrtvih posle tri dana? Ili je on, jednostavno, imao veoma dobrog posrednika za odnose s javnošću i dalekovidost da obavesti učenike pre svoje smrti da pronesu vest о njegovom vaskrsnuću, smatrajući da će “svedoci pomreti, a legende ostati zauvek”? Ako se dovoljno potrudite, možete navesti ljude da poveruju u biio šta, ma koliko to izgledalo iluzorno. Ako zbog toga Mesija, novi komad Stevena Berkoffa u Assembly Rooms zvuči cinično, onda on to nije. Divan je i bogohulan, često i jedno i drugo istovremeno: tu je i divna erotska priča о Marijonom oplođenju, koja bezgrešno začeće i predstavu о Devici Mariji dovodi u ozbiljne sumnje. Ni najmanje cinično, ovo je do kraja iskreno i često oštro duhovito preispitivanje onoga u šta verujemo i zbog čega verujemo. To obuhvata kako veštinu izvrtanja činjenica tako i našu krhku ljudsku potrebu i sposobnost da činimo velike verske skokove. To je povratak Berkoffa u veoma dobroj formi. Dualitet komada najbolje se ilustruje prikazivanjem Nevemog Tome - opet jednog čoveka za odnose s javnošću, čiji posao i lukavstvo treba da povećaju snagu mita о Isusu, a ne da je umanje. Pa iako ovo ukazuje na tu okolnost, ova predstava poziva publiku da odbaci nevericu kako bi postala potpuno uverena da Ijudi koje vidimo pred sobom nisu grupa glumaca, već Isus, njegovi učenici, Satana Mi Pontije Pilat. Tokom čitave predstave, Berkoff - koji je pisac i reditelj, ali koji je mudro odoleo potrebi da i sebi dodeli ulogu Boga ili davola - poigrava se s pojmom о religiji kao pozorištu i о pozorištu kao religiji. Ovo je predstava koja je bogata requ, zvukom i slikom kao i neko bogosluženje u crkvi. Ona poseduje visoko ritualizovan kvalitet. Glumci su često nepokretni u senci ili stubovima svetlosti kao uhvaćeni na platnu neke srednjovekovne slike.Povici gomile: "Razapnite ga” kao da je kofeografski razrešio Bob Foss. Učenici jure na sve strane i pronose glasine kao što Jevreji na Ist Endu prodaju enciklopedije iduéi od vrata do vrata. Krepkost i snaga predstave veoma su odmereni bas kao i zamišijenih trideset srebrnjaka koji padaju u Judinu ruku kao kod telo pada sa omče. Berkoff je veliki šoumen i on vrlo dobro poznaje važnost izražavanja pokretima baš kao i Pontije Pilat, koji kaže: "Perem ruke. Ljudi vole izražavanje pokretima - zato i iđu u pozorište.” Predstava bi čak bila efektnija da je dvadeset minuta

kraća, aii tekst ima svoju dubinu i oštrinu, a ansambl savršeno prikazuje prostačku humanost, bilo da je reč о agoniji Marije, ozleđenoj nežnosti Magdalene ili, jednostavno, strašnoj nezainteresovanosti gomile. Ovde je istorija viđena iz raznih uglova, i svako ima da ispriča neku svoju priču. “Živ sam", uzvikuje Isus и trenutku svoje smrti. U torn trenutku Berkoffu uspeva da u to poverujete. To je pravi pozorišni trik. A sledeći? Ne bi moglo da bude ništa manje od pretvaranja vode u vino. The Guardian, Jewish Telegraph (Leeds) Mesija Stevena Berkoffa - Scene raspeća Dvadeset pet godina pošto je svoj prvi pozorisni komad doveo na festival u Edinburgu, Steven Berkoff se opet vraca s jednim remek-delom. Mesija je Berkoffovo preuzimanje price о raspeću, a naročito о periodu koji je tome prethodio. On posmatra priču, svrhu i posledice raspeća iz svih mogućnih zamislivih ugiova, postavljajući pri tom ogroman broj pitanja. Ona počinju od toga ko su izvori naše istorije, politička izvrtanja u svetim spisima, šta je đavo, mesto žene u religiji, borbe za vlast i svrha religije u ravnoteži vlasti. Radnja komada počinje odmah po raspeéu, kada Pilât sa svojim pomoćnicima raspravlja o svojim akcijama dok oni beleže događaje. Pilat pokazuje na koji način on obrće priču kako bi njemu odgovarala i brižijivo bira svoje reči. On pere ruke od svega toga. Sveto pismo će ga osloboditi. On svaljuje krivicu na Jevreje. Isus je bio suviše moćan, objašnjava on, pa je morao biti übijen, ali Pilat ne može da preuzme na sebe odgovornost. I zato što je šačica Jevreja na trgu uzvikivala; “Razapnite ga”, Isus je übijen. Smatra se da Pilat nije kriv, a da su milioni nerodenih Jevreja doveka krivi jer su übiii sina božjeg. Ova tema da su istoriju, naime, pisali pripadnici dominantne grupe toga vremena, da je ona pisana po planu i da je potrebno preispitati je, javlja se u citavom komadu. Napetost Kostimi, radnja i minimum dekora daju predstavi izgied rane sovjetske umetnosti. što samo još dopunjava revolucionarno osećanje, dok čudna muzika suptilno izaziva napetost. Inovativni pristup toj dobro znanoj priči podstice na razmišljanje, pa iako stil nije hronološki, ona se i dalje može pratiti. Svaka sekvenca i mišijenje о raspeću: njegovim posledicama uzeti su u obzir.