Gledišta

Kompliment! izrečeni povodom „Poštareve priče” u potpunosti važe i za slikovnicu „Žuća i njegove žabe” Zdenjeka Milera, preuzetu takođe iz praškog izdanja. Kao i u prethodnim tekstovima, i ovde se nesputanoj dečjoj mašti pružaju bogati podsticaji. Primer „Mladog pokolenja” ukazuje na prednosti koje se mogu izvući iz dobro ostvarene koprodukcije (to nije sasvim jednostavan posao), a težnja da se ozbiljna estetska pažnja posveti tehničkoj opremi knjige i čistoti književnog jezika dovodi do lepih rezultata. IV. ZAPOSTAVLJENOST DOMAĆEG PISCA I NASEG NARODNOG PREDANJA Veliki broj slikovnica bez označenog autorstva (a da o stručnim recenzentima i urednicima ne govorimo) pobuđuje odmah sumnju u ozbiljnost izdavačkih namera, a nakon čitanja ta sumnja se pokazuje opravdanom. Još je među izdavačima prisutan stav da je pisanje teksta za slikovnice drugorazredan posao koji može svako pismeniji obavljati. štaviše. ni pismenost kao da nije osobito potrebna, i niz slikovnica odražava manjkav odnos prema čistoti književnog jezika. S druge strane, skupina knjiga potpisanih autora uglavnom poseduje lepe estetske vrednosti. Izuzimajući veoma slabu knjigu „Medo” Slobodana Lazića (izdavač „Novi dani”), ostale mogu da zadovolje zahteve jednog savremenog senzibiliteta. Među njima se ističe briljantna storija Aleksandra Popovića „Veliki cirkus i mali pas”, „Izvolite na izložbu” Desanke Maksimović, knjige istaknutih dečjih autora Grigora Viteza, Mire Mihelič, Franceta Bevka i drugih. Time je krug domaćih autora iscrpen i ostaje veliko pitanje: gde su toliki omiljeni dečji pisci koji bi mogli lako da potisnu poplavu uvezenog kiča? Gde su Duško Radović, Mića Danojlić, Branko V. Radičević, Brana Cmčević, Ahmet Hromadžić, Miroslav Antić...? Pesnička reč ovih pisaca i te kako bi osvežila izdavačke programe, pogotovu što bi njihova književna veština mogla da pomogne i pri adaptacijama i prepričavanjima poznatih i nepoznatih uvezenih priča. Druga znatna izdavačka slabost izdavaćkih planova slikovnica jeste gotovo potpuno odsustvo priča i pesama iz našeg narodnog predanja. Naime, samo se u zajedničkom izdanju pojavljuju u poslednje dve godine dve knjige koje se koriste narodnom pričom: to su „Zahvalni medved” i „Ero i Turčin”. Poznato je da su deca naj zahvalnij i čitaoci narodnih umotvorina i priča koje obiluju dubokom mudrošću, lepotom kazivanja i maštovitim povezivanjera humora i poezije. Svuda u svetu izdavači dobar deo svojih edicija posvećuju ovoj vrsti književnosti. Na to ukazuju i sve ostvarene koprodukcije sa Cesima i Italijanima. Jedino se naši izdavači o taj zahtev oglušuju. Da to njihovo slepilo nema nikakvog opravdanja materijalne prirode, rečito govori podatak da su u poslednje dve godine iz kruga domaćih knjiga ponovljene samo rive knjige sa narodnom p r i č o m.

425

POOLED NA DECJE SLIKOVNICE