Gledišta

Naše narodno stvaralaštvo obiluje mnogim bescenim pričama bajkama i pesmama izvanredne lepote. Ciklus priča o Nasradinu hodži, o Eri i Čosi još nema svog izdavača... V. JEZIK Izražajna sredstva dečjih slikovnica ne podrazumevaju samo književm jezik, već i sliku koja manje ili više može da bude integrisana s tekstom. Taj slikovni deo slikovnica zaslužuje da bude posebna tema pošto je u njemu kič najdrastičnije zastupljen. Osim nekoliko knjiga domaćih autora i koprodukcija s Cesima i Mađarima, sve ostalo je u svom likovnom delu prožeto sladunjavim ili arhaičnim kičem, sa najvišom tačkom dometa u podnošljivom i korektnom. Ali, pošto je jezik ovde posebno izdvojena tema, treba reći da se, ne slučajno, njemu mora posvetiti najveća pažnja. Za najmlađeg čitaoca tekstovi u slikovnicama godinama predstavljaju trajnu lektiru na kojoj se upoznaje priroda i smisao reči, pravilnost govora i smisao za čisto i nesputano izražavanje. Slikovnice najneposrednije obogaćuju fond no vih pojmova i saznanja, utiču na estetsko-doživljajnu sferu mladog bića. Ukratko odnos prema jeziku kao načinu ispoIjavanja i potvrđivanja tu dobija najčvršća uporišta. Treba najpre reći da po stručnoj brizi za lepotu reči i kazlvanja prednjači beogradsko „Mlado pokolenje”. Niz prepeva, prevoda i originalnih tekstova poseduje gipkost i slikovitost izražavanja koje zaslužuju priznanje. U negativnom smislu svakako je najizrazitije poslovanje (to je prava reč) zagrebačke „Medicinske knjige”. Uziraajući niz poznatih bajki poznatih autora, anonimni prerađivači ovog preduzeća oduzeli su ovim pričama sve ono najlepše u načinu razvijanja' price, što bajku čini bajkom, i ostavili golu fabulu, koju ponekad „slobodno” takođe doteruju. Uzmimo, na primer, njihovu „Pepeljugu”. Valjda u nesrećno realizovanoj želji da bajku učine dostupnijom današnjoj deci, ona ne počinje onako kako bajke uglavnom počinju (a poznato je koliko su značajni oni trajni vezivni elementi bajke). Ova bajka počinje time što Pepeljuga najpre živi srećno i zove se Svetlana (!). Ono prirodno kazivanje kojim bajke obiluju ovde je narušeno neukim i neukusnim prerađivanjem. Svaki i najsitniji element price u bajci je funkcionalan i ima neko skriveno simbolično značenje. U ovoj obradi te konkretne ilustracije životnosti price deluju proizvoljno i trivijalno. Tako se ova bajka završava ne onako kako se to desilo po naslovljenom Perou, nego vilinom porukom koja obećava sretnim mladencima da će se vratiti (princu) ~kad ti se rodi prvo dete"(!). Još veće zlo su ultrakičerske, supersecesionističke kolor-ilustracije, sasvim demodirane. „Crvenkapa” u istoj ediciji takođe je doživela traljavu pripovedačku obvadu. Slična obogaćivanja i konkretizovanja bajki možemo naci u izdanjima Ijubljanskog „Jugoreklaraa”, inače pretplaćenog na poznate bajke. U bajci „Crvenkapa” (1967, prepričao. Slobodan Lazić) primera ima sijaset; evo šta kaže majka Crvenkapi: „ ... ine skreći sa staze da ne padneš i n e raz-

426

MILAN VLAJCIC