Gledišta

dr branko pavlovič

Razlika između kritike i klevete nije samo u tome što se prva bori da istraži i saopšti istinu, dok druga operiše lažima kao svojim osnovnim oružjem; razlika je i u tome što kritika sadrži principe i sistem vrednosti koji svi javno slave, hvale i uvažavaju, dok je kleveta samo man ja ili veća veština unižavanja onoga na šta je uperena. Kleveta ima svoje operativne principe, svoju strategiju i taktiku, svoje maj store i šegrte, svoja stara i nova omžja, a najvažnije od svega je to da kleveta ima svoje plodno ili neplodno socijalno tlo, na kojem ona uspeva ili zakržlja i na kojem izgrađuje svoje žrtvenike za egzemplamo sprovođenje zla, nepravičnosti, nepoštenja, licemerja, lažnog predstavljanja i svega što je tome slično. To je sprovođenje egzemplamo zato što svako uzdizanje i svaki pad ovog ili onog čoveka u jednom određenom društvu služi kao memento, stva ra ono što se naziva životnim iskustvom, inspiriše određena ponašanja, ukratko, doprinosi da se u tom društvu formira jedno znanje o tome koji put vodi do uspeha bez velikih rizika, a koji, opet, vodi do stradanja i žrtvovanja. Razume se, niko nikada nije stvarao filozofiju klevete u smislu njenog preporučivanja, ali kleveta je uvek, u većoj ili manjoj meri, bila prisutna u svakom društvu, čak i u onom u kojem je usvojen običaj da se javno govori samo dobro i lepo i da se svaki oblik klevete prekrasnom retorikom podvrgava najoštrijoj kritici i dosta raširenom javnom prezrenju. Ako je prisustvo klevete jedna istorijska i dmštvena činjenica, mera njene prisutnosti je dmga činjenica. Iz toga sledi da, iako klevetu ne možemo iskoreniti samo javnom osudom i prezrenjem klevetnika, ovo su ipak dosta uspešni načini da od nje ne načinimo

KRITIKA I KLEVETA

429