Gledišta

nih kreatora, dizajnera, manekena, kojima je moda nadin obezbeđenja života. Neopbodan uslov za ovakvu institucionalizaciju mode büo je obezbeđenje širokog kruga konzumenata. Ovome je sigumo znatno doprinela sve prodomija primena sredstava masovne komunikacije i pojeftinjenje sredstava neophodnih za korišćenje mode. Danas retko jedan modni sadržaj ostaje lokalitet, ved se vrlo brzo širi u druge zemIje, čak i na druge kontinente. Moda sve vise prestaje da bude privilegija odabrane elite i postaje sve pristupačnija i srednjim slojevima stanovništva. štaviše, ona sve češće počinje da stvara određene idole, koje najčešće prihvataju baš devojke i žene srednje klase, a što je do skorog vremena činio uglavnom samo film. Ona tako sve široj masi postavIja opšte uzore kojima se teži kao idealima koji obezbeđuju zadovoljstvo i sreću. Ponekad je zanimljivo posmatrati kako se prave ti različiti uzori. Neki od njib nastaju na vrlo zanimljiv način, specifičan baš za modu i desto neprimenljiv na druge oblike ljudske delatnosti: kreator se često vraća na već gotovo zaboravljene detalje nekadašnjib moda, koristedi se njima u sasvim novim, svom vremenu svojstvenim sklopovima. Tako staro desto služi kao inspiracija u kreiranju novih zamisli, i kao takvo ono može u novom biti xnanje ili više prisutno. Ali nikada se jedna moda, i pored onoga što se naziva „vradanjem na staro” ne vrada unazad u tolikoj meri da se poistoveti s onim što je u jednom vremenu ved prevaziđeno. Najčešde je red samo o detaljima pozajmljenim iz prošlosti, ali svaki taj sklop mora nositi neko svoje specifidno obeležje, bez koga ni ti stari elementi ne bi bili ponovo prihvadeni. Ono sa dime se uglavnom raduna, to je atraktivnost starog detalja u novom sklopu, privladnost kombinacije arhaidnog i avangardnog, dak paradoksalnost neodekivanih spojeva, koja u modi desto igra vrlo znadajnu ulogu. Poseban vid pomodnosti, sam po sebi vrlo interesantan, je pojava staromodnog ponašanja i obladenja u društvu koje je davno zaboravilo na te stare oblike. Ovo može da bude pokušaj da se na sebe skrene pažnja, ali ne afirmacijom novog, svojstvenoj vedini, ved negacijom opšteprihvaćenog. Ovaj put možda još sigumije obezbeđuje izlaženje iz anonimnosti, jer mu je svojstvena upadljivost i neobidnost. Ponekad, pak, on može da bude samo znak snoba, koji na lak način želi da se afirmiše kao nekonformista, ili dak duvar tradicije, dok mu, u istvaii, nije stalo ni do jednog ni do drugog, ved samo do sopstvenog isticanja u onome što se u datom trenutku ceni. Nekonformizam, tradicionalnost, otmenost, njemu su samo dobrodošla sredstva da ostvari taj svoj cilj. No nije redak sludaj ni da namerno pridržavanje starog znadi neprijemdivost za novo koje se smatra nedovoljno vrednim, odved neozbiljnim i, u svakom sludaju, inferiornim u odnosu na ono što ved postoji. To ignorisanje modemog može ukazivati i na neku afektivnu vezanost za vrednosti prošlog vremena uopšte, koja se manifestuje na jedan od još preostalih nadina. Ova krutost desta je kod stari jib ljudi kojima je, iz bilo kojih razloga, vreme njihove mladosti bilo „vreme njihovog života”, te oni nastavljaju da

439

FENOMEN MODE