Gledišta

U vezi iznetih novih činjenica naša naučna i stručna javnost može upoređenjem sa našim negalivno ocenjenim stranama od kritičara da donese svoj zaključak. S ovim bismo iscrpli izlaganje o kritikama udžbenika. Međutim, preostaje nam jedno posebno pitanje Zapis dra Sto janovića, na koji se moramo osvmuti iz mnogih razloga, a specijalno zbog kontradiktomosti contradictio in adiecto. Zapisničar u svome Zapisu na str. 92. stav 2. odozgo, napušta svoj „politički” polazni položaj za napad na kome je ranije stajao u svojstvu kritičara u JRMP, br. I—3/1966, uz svrstavanje autora u redove „antikomunističkih pisaca”. Međutim, ovo napuštanje „političkog” polaznog položaja za napad na autora usledilo je pod prinudom saznanja da je autor u toku drugog svetskog rata bio izabran od sovjetskib ratnih zarobljenika za poverenika (komandanta), kao i da se zbog ove činjenice o ratnoj saradnji SSSR — Jugoslavia našao u Hitlerovom spisku za streljanje 700 jugoslovenskih komunista na dan 20. 1. 1945. godine u logoru Barkenbrige. Radi toga zapisničar, na str. 92. stav 2. odozgo, vrši nasilni prelaz na „N AUC N I” polazni položaj za napad na autora, a da bi taj njegov „naučni” efekat bio još jači i uverljivrji, zapasničar čak napada i našeg kritičara N. N. Jakovljeva ~za ozbiljnost sa kojom je prof. Jakovljev prišao ovoj knjizi .. Smisao ovog napada na N. N. Jakovljeva označava diverziju zapisničara u pogledu otklanjanja povoljne ocene N. N. Jakovljeva za deo udžbenika o drugom svetskom ratu i poststaljinskom periodu, kao i njegovog nestavljanja bilo kakvih primedbi na lenjinski period što sada za zapisničara predstavlja glavnu smetnju za konačno „naučno” uništenje autora. Da bi sebe ipak obezbedio od svake eventuainosti, zapisničar čak postavlja i pitanje N. N. Jakovljevu: „ ... da li je pročitao on tu knjigu ti celini?” Nakon ove diverzije na N. N. Jakovljeva, na istoj 92. stranici i u istom pretposlednjem stavu, zapisničar izliva najbesomučnije uvrede i klevete na autora. Bestidnost ove besomučnosti zapisničara, završava se jednom „jagnjećom” konstatacijom na str. 93. stav poslednjl: „Govorima otvoreno i ne vređajmo se.” Zaista je krajnje vreme da otvoreno saopštimo zapisničaru da se autor ne oseća uvređenim niti se može uvrediti, jer dobro zna da ovakvi zapisničarevi izlivi besomučnosti ne predstavljaju sudski slučaj. Tu zaista više nema mesta za bilo kak'vu diskusiju, zbog čega obaveštavam našu javnost da übuduće ne mogu reagirati na bilo kakav novi potez dra Radoslava Stojanovića. Zagreb, 27. januar 1968. godine. Prof, dr Staniša N. Kostić

444

DR STANISA KOSTIC