RTV Teorija i praksa

Ana Šomlo

KRITIKA O »PESMI«

Stalni nesporazumi između televizijskih stvaralaca, publike i kritike, ponekađ vođen na dva paralelna koloseka, na kojima se ukrštaju samo autori i kritičari ili kritičari i gledaoci, najčešće ima eho monologa u kome se staze programa, štampe i širokog auditorijuma retko sreću. Nonsensa je na pretek, a ukusi i ocene tri pomenuta faktora retko se poklapaju. Ono što neki Ijudi na Televiziji smatraju svojim najvećim dometom, kritika negativno ocenjuje, a gledaoci u istraživanjima priznaju da najviše gleđaju emisiju »Kviz« koju sami smatraju, po kvalitetu, najslabijom. lako je već dodeljena Pulicerova nagrada za televizijsku kritiku (1973.), što označava i visoko priznanje ovom novinskom žanru, u svetu se još uvek živo vode debate šta je zapravo televizijska kritika, i kakve su kompetencije onih koji ocenjuju sliku jednog medija masovnih komunikacija, I, đa li bi, adekvatno novinskom uglu, rezervisanom za TV kritiku, trebalo odvojiti vreme za televizijsku kritiku štampe? Džon O’ Konor televizijski kritičar Njujork Tajmsa smatra da je ovaj nesporazum prouzrokovan suviše ličnim pristupom autora napisa o televiziji. Oni obično nisu samo kritičari, već i reporteri, primorani da pune svakodnevno novinske stupce informacijama i intervjuima. U jeđnoj svojoj izjavi istoričar Arnold Tojnbi problem ocene vidi u samoj televiziji, nazivajući je »tom divnom tehnološkom igračkom« namenjenoj onima sa dečjim ukusom, dok Čarls Štajnberg, u jednom od svojih tekstova pokušava da analizira televiziju, smatrajući je manje izvorom umetničkih mogućnosti, a pre

sređstvom političkog, komercijalnog potencijala, tako đa i kritika, shodno ovoj pretpostavci, više obraća pažnju društvenim vrednostima no estetskim. Ovu svoju pretpostavku ilustruje črnjenicom da televizijska kritika ni posle dvadeset i pet godina procvata nije dala imena kalibra Džemsi Ejđžija (o filmu), Bruksa Atkinsona (o pozorištu) ili Edmunda Vilsona (o književnoj kritici). Štajnberg zapaža da uzrok površnosti televizijske kritike ne potiče, ipak, od njene obimnosti nego je uslovljena i neizgrađenim estetskim kanonima koji bi bili specifično televizijski. Kađa je reč o jugoslovenskoj televizijskoj kritici koja se može pratiti u gotovo svim većim dnevnim i nedeljnim listovima, ponekad se ne ispoljava samo nedostatak estetskih kriterijuma, već i nekih đrugih, manje suptilnih. No bez obzira na nivo, ne pridavati značaj televizijskoj kritici, bilo bi kratkovido, jer čitaoci štampe ponekađ prevazilaze broj gledalaca. Dakle, zanemariti mišljenje kritike bilo bi neprihvatljivo koliko i ne poštovati ukus publike, samim tim što je odnos auditorija prema XV programu sprega ova đva stava. U nameri da paralelno pratimo odnos kritike i publike prema određenom televizijskom poduhvatu, odabrali smo seriju »Pesma«, rađenu prema romanu Oskara Daviča, po scenariju Đ. Lebović B. Andrić a u režiji Živojina Pavlovića. S obzirom na veoma popularno književno delo, i cenjenog filmskog ređitelja, očekivalo se da ovo programsko ostvarenje bude u centru pažnje televizijske publike i kritike.

73