RTV Teorija i praksa

I baš zato, mi nemamo ni potrebe ni razloga za intuitivno uspoređivanje animiranog prizora sa životnim prizorom, bez obzira na stalnu komparativnu aktivnost koja se u nama odvija netom pogledamo fotografiju, igrano-filmski ili dokumentarno-filmski snimak. Formulirano Stojanovičevim rječnikom, reklo bi se da umjetni elemenat animiranog filmskog prizora opstoji uvjerljivo na ekranu isključivo u funkciji svoje likovne dovršenosti i potpunosti - a nikako u funkciji svoje sposobnosti da sliči stvćirnosnom ili mogućem stvarnosnom fenomenu. Komunikacija sa slikama i skulpturama, opet, odavno nas je priučila na najrazličitije formate i raspone u kojima se prikazani sadržaj može pojaviti: što je još važnije, mi ne znamo kakvih je zapravo dimenzija Miki Maus ili mačak Tom, za razliku od živo snimljenog glumca ili naturščika, kojeg odmah (ma i potpuno nesvjesno) uspoređujemo sa stvarnim čovjekovim stasom i profilom. Nacrtani ili modelirani lik velik je upravo onoliko koliko iznosi njegova trenutna veličina pred našim očima, pa čemo odatle njegovu prirodu prihvatiti bez obzira na trenutne dimenzije prezentacije, bez obzira uramljivao ga veliki kinematografski ili maleni televizijski ekran. Zaista, prisjetite se: koliko ste animiranih filmova vidjeli najprije u kinematografu pa onda na televizijskom programu a da prilikom ponovnog gledanja u drugačijem formatu, odnosno, u različitom medijskom kontekstu, nikakvih smetnji ni promjena niste osjetili? Što bi, usput budi rečeno, odlično moglo poslužiti estetičarima koji istražuju suštinske razlike između animirane i živo snimljene filmske slike: zaista, animacija je nešto đrugo, ona svoj kontakt s gledaocem ostvaruje mimo ograničenja egzistencijalnošču zadane slike igranog ili dokumentarnog ostvarenja...