RTV Teorija i praksa

Danas je uobičajeno da se radio i TV nazivaju mass-media. Kao sredstva za masovnu komunikaciju oni imaju najmasovniju publiku, auditorijum je neuporediv sa brojem pozorišne publike, a time postaje neosporan i uticaj dramske reči i njena odgovornost. Radio je ogromnim repertoarskim mogučnostima orijentisan ka svojoj publici. Nevezana i neuslovljavana skupom kostimografskom opremom, bilo kakvom scenografijom, šminkom, svetlosnim uređajima i čitavim mehanizmom scenskog stvaralaštva, oslonjena samo na mnogozvučnu vrednost reči i zvuka, radio-dramaturgija je orijentisana ka najširem mogučem auditorijumu svih uzrasta, struktura i profila. To je, čini mi se, dovoljan argument za favorizaciju domaćeg autora, jer on može najautentičnije da govori o svom vremenu i da bude shvačen i prihvaćen od savremene publike. Kao što se, uostalom, ne mogu stvoriti (i nikad nisu bila stvorena) značajna dela na tuđim i opštim temama, tako se ne može stvarati ni autentičan repertoar bez dela domačih autora. Pri tome, razume se, reprodukciji ne oduzimamo njene mnogostrane vrednosti, pre svega neophodnost uvida u savremeno stvaralaštvo u svetu. Jer, ni pozorište ni radio-literatura nisu samo zabava, nisu samo higijenska potreba duha. Oni moraju da budu opipljiva avangarda, jer čemo samo na taj način imati angažovano, odnosno živo pozorište, angažovanu, odnosno živu književnost Nekada, pre desetak, petnaestak godina, ja nisam imao nikakvu iluziju da sam otkrio nešto novo kada sam rekao da je reč u radio-drami krupan plan srca. Poznata je istina da pozorišni i filmski blesak zna, na žalost, ne tako retko da pokrije slabu repliku, da sakrije prazninu istinskog doživljaja, da prebaci veo iluzija preko logike reči ili umetničkog ponašanjana sceni. Mikrofon, u tom pogledu, istinski je detektor koji bez greške otkriva sve, čak i lažnu ili pogrešnu intonaciju. U radio-dramaturgiji reč je ~kao ispod mikroskopa”, jer sve ono što podrazumevamo pod pojmovima kostim, scenografija, scensko kretanje, mimika, gest, pantomima, i one čudotvorne magične igre sa predmetima, sve je to ovde odsutno, odnosno dobija svoje zvučne sinonime izražene glasom i zvukom, tj. rečju i zvučnim efektom u njegovom najplemenitijem i najkompleksnijem vidu. Znači, u radio-dramaturgiji pre svega podrazumevamo primat dijaloga (čak i opis izlazi iz remarke kao izgovorena reč!), podrazumevamo prvostepenu ulogu tenzije dramske reči. Zbog toga je za igru ispred mikrofona od tolike važnosti sposobnost za imaginaciju i koncentraciju umetnika (koji je lišen divnog, fluidnog kontakta sa reagovanjcm publike); te dve komponente u igri moraju biti izraženije ne samo po kvantitetu, več i još više po kvalitetu,

64