RTV Teorija i praksa

SAHRANA UZ DRŽAVNU POCAST ILI ČETIRI LEKCIJE 0 POLITIČKOJ ZAJEDNICI. Ludvig Harig polazi u svojoj radio-igri od originalnih snimaka, od dokumentarnog materijala na magnetofonskim trakama. Harig ovaj materijal nije proizveo, več ga je našao gotovog, a u vrijeme kad je počeo da se njime bavi, taj je materijal bio sve drugo samo ne nepoznat. Riječ je naime o snimcima sa državne sahrane Konrada Adenauera. Harig ih je izabrao s namjerom da na njima nešto pokaže, nešto što ranije niko nije primijetio, pošto je ono bilo izraženo samo indirektno, ne na površini, ne kao smisao ovih dokumenata, koji je važio kao opšte poznat i istinit. Činjenica da su ovi dokumenti bili poznati, bila je za Hariga preduslov da bi na njima mogao pokazati nešto prikriveno. Metod tog pokazivanja je akcentuirana manipulacija postojećeg akustičkog materijala, dakle kolaž. A radio-igra sasvim očigledno iskazuje nešto drugo nego što to čine - naivno recipirani - dokumenti, iz kojih je ona sastavljena, bez ikakvih drugih dodataka, tehnikom izbora, ponavljanja, te izmijenjenim redosljedom dijelova. Četiri lekcije o političkoj zajednici glase: Zajednica slobodnih naroda, Hriščanski značaj političke djelatnosti, Sloboda i red i Uskrsnuće i život. Govornici su politički i crkveni reprezentanti iz vremena Adenauerove sahrane. Početak i кгај radio-igre uspostavljaju karakterističnu distancu prema izloženom materijalu, stavljaju ga takoreči u određene okvire: reporter vodi kratke razgovore s radio-centralom u profesionalnom žargonu. Herigov metod svodi se na to da svojim govornicima nikada ne dopušta da govore do кгаја, da sjecka sintaksu njihovog govora i da preuzima samo dijelove rečenica, samo fragmente govora koji su svrstani prema pomenutim temama. Kao dominirajući princip kolaža ističe se ponavljanje kao poenta u sklopu fragmentarnih dijelova govora, ponavljanje koje, međutim, nije direktno i monotono, već varirajuče, akcentuirajuće, čak ironično i objesno, Pošto je broj glasova ograničen a večina opšte poznata, oni se lako pamte, te stoga svoju funkciju vrše i ona ponavljanja koja se javljaju u razmacima, koja su promijenila mjesto. Na taj način ovi su govori lišeni onog što je bilo njihov smisao, njihov sadržaj, onog što u njima postoji kao opšte značajno. Ponavljanje, u prvom redu ponavljanje i suprotstavljanje sličnih izjava raznih govornika, na drastičan način ističe ono ritualno, isprazno, čak izvještačeno u njihovim

68