RTV Teorija i praksa

ide za dokumentarnim karakterom samog jezika, pojedinih riječi i fiksiranog rada riječi u rečenici. Kao objekt manipulacije ovaj put je izabran jezik kao nešto dato, istorijski fiksirano i utoliko autonomno ili konkretno. Radio-igra pokazuje realno unutar jezika, pretpostavljajući da je i sam jezik realnost Mon je to formulisao na ovaj način: „ovdje djeluju elementi jezika, subjekti su riječi, gomile riječi, izlivene fraze, upitne rječice.” Ovi subjekti - i nikakvi drugi - stupaju u akciju. Riječi se dovode do toga da se pokažu kakve jesu, zajedno sa svojim sadržajem, ali пе u službi značenja koje se može zamisliti i nezavisno od njih. I tako se jezik pokazuje kao dokument. Na taj je način tehnika kolaža več unaprijed određena. Akcija jezičkih elemenata, ma kako ona u radio-igri bila očigledno izvedena iz njih samih, do izvjesnog stepena doduše zavisi od odluka autora, odluka koje, međutim, kod Mona ne diraju u autonomnost jezičkih elemenata več je upravo naglašavaju. Iz tog proizlazi: ono što je za tradicionalni stil nemoguče, može da postigne kolaž . U tehnici kolaža Monove radio-igre stepen diferenciranja odgovara ekstremnoj konsekventnosti u definiciji dokumentarnog. Kolaž koji aktivira jezičke elemente najbolje će se shvatiti ako se uporedi s muzičkom kompozicijom. On poštuje pravila nizanja, nabrajanja, grupisanja, ponavljanja, variranja, slijedi mogućnosti asocijacije i oprečnosti unutar samog materijala, pokazuje jezičke klišeje i jezičke geste kao objekte - i tako dalje. Pri tom su ukinuta uobičajena ograničenja prilikom uspostavljanja odnosa. To ni u kom slučaju međutim ne znači da sadržinski i tematski elementi sadržaja više ne igraju nikakvu ulogu. Samo ne više glavnu. Čisto akustički elementi, čisti glasovni odnosi, s njima su sada izjednačeni. Akustički kolaž ovog tipa očigleldno pokazuje neposredni afinitet prema najnovijim tehničkim mogućnostima medija: stereofoniji. Prema tome, Trava kako raste koncipirana je svjesno i isključivo za realizaciju u stereo-tehnici. Ova igra ne služi se stereofonijom kao dodatnim dekorativnim efektom, več je pretpostavlja kao uslov svog postojanja. Medijalne mogućnosti stereofonije integrisane su u otvorenu sintaksu kolaža, tj. one su postale njegovim konstituirajućim faktorom. Mon je pošao od četiri pozicije unutar auditivnog prostora. U akciji učestvuje-sedam glasova, koji su prilično jasno definisani: dva muška, još jedan sonorni muški glas, jedan ženski glas, jedan alt, dva dječija. Kao i riječi, i glasovi su definisani kao konkretni materijal, a s tim u skladu je i njihova funkcija. Oni šapču, mrmljaju, bivaju glasniji ili tiši, vrište,

70