RTV Teorija i praksa

poput ovih upravo opisanih. Tim se nikada ne može obuhvatiti njihova složena realnost, a osim toga postoji i opasnost, ukoliko se ovi dovedu u vezu s konvencionalnim načinom shvatanja, da se slika te realnosti razobliči. Pa ipak to je i dalje neizbježno. Ove radio-igre, koje su reprezentativne za sve veči broj sličnih, ne lebde u zrakopraznom prostoru već se odnose na konkretne stvari. U psihičkom i socijalnom pogledu njihova se funkcija u prvom redu sastoji u tome da se one izdvoje iz obavezne usaglaJenosti sa selekcijama koje se vrše prema mjerilima predrasuda, a ovima je iskustvo - i to ne samo u domenu akustičnog - još uvijek podložno. Pomenute radio-igre i sve veći broj sličnih ukazuju na to u kolikoj mjeri tradicionalne granice umjetnosti pripadaju prošlosti; u kojoj se mjeri u okviriraa tehničke civilizacije izmijenila psihička i socijalna realnost; koliko su ogromni novi rasponi mogućnosti na koje mi kročimo samo s oklijevanjem, u neprestanom strahu da ne izgubimo orijentaciju. A ta če orijentacija biti potpuno izgubljena samo onda ako mi pred tim nesagledivim prostorima ustuknemo umjesto da ih ispitujemo. Јег na drugom je mjestu stvamost još zaista samo privid. Izvanredan značaj koji je pripao pojmovima dokument i kolaž pokušat čemo ilustrovati jednim por“đenjem. Očigledno je da je ovaj раг pojmova u izvjesnoj vezi s tradicionalnim pojmovima „sadržaj i forma” , „sadržina i oblik”, „riječ i forma”, Poređenje pokazuje da pojam „dokument i kolaž” ima izrazito tehnički karakter. Dok večina uobičajenih termina predstavlja stvar po sebi, dokument i kolaz navode nas na pomisao o eksperimentalnim metodama koje su a priori relativne, hipotetične. Aura izraza kao što su „riječ” i „sadržina” još uvijek sugerišu zahtijev za apsolutnim značenjem, kao što je to slučaj i s izrazom „forma”. Kod dokumenta je stvar nešto drugačija. Pojam dokumenta, iako i on več pod sadržajem podrazumijeva način pojave sadržaja, implicira predstave o njegovoj upotrebljivosti, njegovoj isključivo sporadičnoj relevantnosti, relativnosti i konkretnoj dokazivosti. On insistira na posebnom. Umjesto da odmah pripremi prelaz u domen opšteg, on upravo otežava pristup opštem, prisiljava da se svako uopštavanje dovodi u sumnju. Sasvim je slično s odnosom između forme i kolaža. Formu bismo mogli označiti kao pojam optimuma sintaktičke zatvorenosti, pri čemu se postojeća, prevaziđena sintaksa najčešće prima kao iskonska i idealna. Kolaž je međutim rezultat sumnje u uobičajeni poredak. On

72