RTV Teorija i praksa

Džon Fisk i Džon Hartli

TELEVIZIJSKI KODOVI

Izbor tekstova Radomira Lazića o estetici radija i televizije, koji smo objavljivali u dva prethodna broja, izazvao je veliko interesovanje naših čitalaca. Očigledno da zapisi Bertolda Brehta, Sergeja Ejzenštajna ili Andrea Venstena ne zastarevaju ni danas, mada je iskustvo masovnih komunikacija daleko bogatije, a njegovi teoretičari brojniji. Zanimljivo je bilo pročitati i stavove o radiju i televiziji političara kakav je bio De Gol ili pisca, kakav je Andre Moroa, saznati iz pera Orsona Velsa radio-avanturu sa planete Mars i čuti od Kloda Morijaka koje su prednosti televizije nad filmom. Radomir Lazić će i nadalje sa ekipom svojih saradnika tragati za interesantnim esejima, fragmentima ili samo zabeleženim mislima o radiju i televiziji.

U našoj diskusiji o paradigmama i sintagmama nastojali smo da pokažemo kako se znakovi mogu organizovati u smisaone sisteme, ili kodove. Zapravo se, najjednostavnije uzevši, kod može defmisati kao „vertikalni” niz znakova (paradigma) koji se može kombinovati prema određenim „horizontalnim” pravilima (sintagma). Uz ovu vrlo pojednostavljenu defmiciiu mora se reči da znakovi koji obuhvataju nizove i pravila o njihovom kombinovanju moraju na neki način biti prihvačeni od članova kulturne zajednice koji se njima služe, Uvođenjem koncepcije koda u koncepciju znaka uvodimo novu dimenziju u našu analizu o funkcionisanju znakova, jer ona koncentriše svoju pažnju na društvenu funkciju znaka a ne na njegovu strukturu. Kod zavisi od dogovora njegovih korisnika. No koncepcija koda može da zavede. Može se pomisliti da to znači da je kod statičan sistem. Katkada on to može biti; na primer kod pomoču kojeg komuniciramo pokrete šahovskih figura fiksiran je I nepromenljiv, ali to nije tipično.

232

RTV ESTETIKA