RTV Teorija i praksa

logički kod. Logički kod je, dakle, potpuno ograničen konvencijom, i sastoji se od proizvoljnih, nemotivisanih znakova. Govorni jezik nosi u sebi potencijalni logički kod kojim se na primer naučnici i pravnici pokušavaju da služe. Ali široke mogućnosti njegove upotrebe pokazuju da je stroga definicija značenja koju zahteva logički kod retko kada moguća, reč mora doneti sa sobom asocijacije s neke druge strane. Govorni naučni kod pri opisivanju jaglaca sadrži reč hermafrodit, koja, iako izdaleka, dovodi u vezu s Hermesom i Afroditom na isti način na koji to čini i znak 5. Govorni jezik, dakle, ima nekoliko dimenzija, a jednu od njih nazivamo estetskom. ESTETSKI KODOVI Estetski kodovi su skloni da se služe više motivisanim znakovima i da deluju i na denotativnom i na konotativnom nivou značenja. (Logički kodovi izbegavaju kao kugu konotativno značenje.) Nadalje, kao što Giro (1975) kaže; „Umetnosti kao i književnost stvaraju poruke-predmete koji se, kao predmeti, nalaze iznad znakova koji su neposredno ispod njih, i nose svoje sopstveno značenje, a pripadaju posebnoj semiologiji stilizacije, hipostaze (podloge) označenog, simbolizaciji, itd.” To znači da se estetski kodovi razlikuju od logičkih kodova ne po vrsti nego po stepenu. Zbog svog stepena motivacije estetski znakovi su manje konvencionalizovani i stoga manje kodifikovani od logičkih znakova. Ali oni su ipak konvencionalizovani i, kao što se može očekivati, postoji koreiacija između stepena konvencionalnosti i popularnosti (rasprostranjenosti) ili sposobnosti za dekodiranje estetske tvorevine. Uopšte uzevši, što je kod više konvencionalan i ograničen to je običnije i manje intelektualno umetničko delo. Nova umetnička forma ili stil mogu u početku izgledati besmisleni, ali kako se vremenom počinju sve više upotrebljavati i postaju sve više poznati, tako njihovi znakovi postaju sve više konvencionalizovani i mogu se lakše dekodirati. Samo, kod estetskih kodova konvencija nikada ne nameće ograničenja kao u slučaju logičkih kodova: ona se uvek može prekinuti a da pri tom ne dođe do prekida komunikacije. Tu Keler (Culler), (1976) relativnu slobodu umetnosti da prekine svoje vlastite kodove objašnjava na sledeći način.

234