RTV Teorija i praksa

„Estetski izraz nastoji da prenese pojmove, suptilnosti, kompleksnosti koje još nisu bile formulisane, i stoga, čim jedan estetski kod počne da se smatra kodom ... umetnička dela pokušavaju da ga prevaziđu. Ona dovode u pitanje, parodiraju i uopšte potkopavaju kod, dok istovremeno istražuju mogučnosti za promene i proširivanja. Gotovo bi se moglo reći da veći deo interesa za umetnička dela leži upravo u načinu na koji ona istražuju i modifikuju kodove kojima se služe; a to čini semiološka istraživanja tih sistema i neobično relevantnim i krajnje teškim”. Proširivanje pa čak i prekidanje koda moguče je jer krajnje motivisana priroda estetskog znaka nameće nužnu vezu između označenog i označivajučeg, mada mi možemo shvatiti da označeno može biti i često puta predstavlja subjektivni, inutrašnji poredak stvarnosti. Međutim, televizijski režiser nema tu umetničku slobodu, On je ograničen konvencionalnom prirodom medija i onim što njegovi gledaoci očekuju. Ta očekivanja gledalaca, zadata normama medija, utiču na konačno značenje televizijskog „snimka”. Bagli (Baggaley) i Dak (Duck) (1976) su pokazali da ako se govornik snimi u poluprofilu, snimak če biti dekodiran u smislu da se radi o pouzdanijoj i bolje obaveštenoj ličnosti nego kad se isti govornik snimi s lica, anfas. Televizija obično prikazuje stručnog voditelja intervjua kako u poluprofilu razgovara s osobom koju intervjuiše, dok su izvođači i spikeri koji čitaju vesti (koji prenose znanje drugih Ijudi) snimljeni s lica. U °vom se slučaju televizijski kod razlikuje od koda stvarnog života i političari koji se obraćaju kameri kao da se radi o nekom glasaču, dobro bi uradili da to shvate; zaista.u američkim političkim emisijama danas je uobičajeno da se političar intervjuiše, dok se u Britaniji on obično obraća kameri. Na taj način je izbor snimaka televizijskog režisera ograničen normama koje je već stvorio sam medij; režiser umetničkog filma smatra da može sam da postavlja svoje norme u filmu. KODIFIKACIJA I KONVENCIJA Način na koji se norme i konvencije stvaraju Giro naziva kodifikacijom. Možda je taj izraz ružan, ali on podvlači činjenicu da su kodovi kojima se ovde bavimo dinamični, i da je kodifikacija (i dekodifikacija) znaka u stalnom procesu. Zbog česte upotrebe znak postaje konvencionalan i proširuje broj korisnika koji se slažu u njegovom značenju, ili, da to lcažemo

235