RTV Teorija i praksa

koda u krajnjoj liniji zavisi od naše sposobnosti da identifikujemo njegovu najmanju jedinicu koja nosi značenje, odnosno bazu hijerarhije. To se uopšteno naziva sema, ali se taj izraz posebno upotrebljava za vizuelne znakove. U pisanom jeziku najmanja jedinica koja nosi značenje je slovo. Slova se u paradigmatičnom nizu azbuke kombinuju sintagmatski u reči, koje opet stvaraju paradigme i kombinuju se u paradigmatične grupe koje nazivamo frazama ili rečenicama. Tako nam je mogučno da pratimo nivoe vertikalno kroz paragrafe i poglavlja, dok ne dođemo do nivoa knjiga, itd., a one u krajnjoj liniji sačinjavaju deo naše kulturne baštine. Bagli i Dak (1976) sproveli su niz eksperimenata da odrede efekat nekih „sema” u teievizijskom snimku. Govornika su snimali s dve kamere istovremeno: razlika je bila u tome što je kamera 1 prikazivala beleške kojima se služio, dok je na snimku kamere 2 njegov pogled, dok je pravio pauze, prividno gledao ni u šta. Reakcija gledalaca je pokazala da prisustvo beleški u snimku deluje da govornik izgleda nezanimljiv i konfuzan. U jednom drugom eksperimentu govornik se pojavljivao ili pred zavesom ili s odgovarajučom fotografijom kao pozadinom. Fotografija koja je služila za pozadinu nije, kao što se moglo očekivati, učinila đa govornik deluje zanimljivije, ali je doprinela da izgleda misaonije, da uliva više pouzdanja i da jače deluje; drugim rečima podigla je njegov ugled i pojačala poverenje koje su gledaoci bili spremni da mu ukažu. Variranje seme je nedvosmisleno delovalo na semantiku snimka. Da li je sema stvarna ili je specifični televizijski kod mnogo je teže odlučiti, ali čini se da „beleške za predavanja” kao sema imaju drugačije značenje na televiziji od onog u stvarnom životu. Može se dogoditi da iskusan govornik (spiker) na televiziji koristi jedan autocue (svoj lični šlagvort, prim.prev.) i tako „beleške za predavanje”, konvencijom ili upotrebom, predstavljaju znak za amatera, kao u Otvorena vrata ili u drugim programima tog tipa, Ili one mogu označavati reportera na licu mesta koji nije imao vremena da napiše „pravi” izveštaj; u oba siučaja sema bi bila u televizijskom kodu. S druge strane, možemo da tvrdimo da nam spiker koji gleda ni u šta daje znak đa sređuje svoje misli: u tom slučaju značenje bi bilo locirano u kodove iz stvarnog života. U praksi, s obzirom da se te dve interpretacije podudaraju, mi verovatno reagujemo na obe.

237