RTV Teorija i praksa

svojevrsno preobražavanje i pomeranje: individualnost fizionomije ustupa mesto individualnosti glasa, vizuelni gest fonskom gestu, slikovno definisani prostor - prostoru zvučno određenom, pokret koji se optički izražava - zvučnom tragu pokreta. U ovim transformacijama zajedno sa govornom rečju učestvuje njoj komplementarni - averbalni zvuk. Materija radija - oslobođena vizuelnosti - nije u potpunosti ni materijalna ni fizička. Ta njegova osiromašena konkretnost potencira pojmovnu i emocionalnu vrednost reči, prija njenom volumenu i značenjskoj nosivosti. Zahvaljujuči tome, radijska umetnost može da obuhvati mnogostruku stvarnost i celokupnu Ijudsku situaciju predstavljajući je na dvojak način: neposredno zvučno i jezički, uz pomoč pojmova. Prvi način odnosi se pre svega na zvučni aspekt stvarnosti, drugi - na ostale njene oblasti, uglavnom vizuelne. Prvi radijsku umetnost približava pozorištu, drugi - pisanoj književnosti. Tako je, s obzirom na kvalitet, radijsM znak situiran između pozorišnog znaka i slovnog znaka (pisane književnosti), razlikujući se od pozorišnog avizuelnošču, od književnog zvučnošću. Za raziiku od pozorišne umetnosti koja obuhvata čulnu, vizuelno-zvučnu stvarnost na neposredan način, radijsko delo gradi svoju viziju sveta na osnovi metajezičke funkcije reči koja mu dozvoijava da uspešno zamenjuje znakove drugih sistema. Na radiju se samo zvučno-akustičM sloj prezentira neposredno zadržavajuči svoj materijalni identitet, dok se svi drugi aspekti vanzvučne stvarnosti - izgled, radnje, aktivnosti, ponašanja - izražavaju pomoču reči. Materijalnost radijske reči je polovična, lišena onih korena koji postoje u odstranjenom vizuelnom sloju stvarnosti. Istina, glas nikada nije bestelesan, ali, takođe nikada nije ni u potpunosti otelovljen: Njegovu „opštost” preuzima govorna reč čija konkretizacija nikada ne ide tako daleko kao u pozorištu ili na filmu. Istom polovičnošču obeležen je radijsM averbalni zvuk: mada je on fizičM i konMetan, teško je zbog svoje avizuelnosti prepoznatljiv i zahvaljujući tome dozvoljava da se lakše uopšti od slike postajuči nosilac apstraktnih sadržaja, znak čiji je otpor prema ispunjavanju simboličke funkcije beznačajan. Upravo time je njegova nepristrasnost u otkrivanju stvarnosti narušena a slabi i njegova funkcija verifikovanja jezičke sfere i potvrđivanja lingvističkog shvatanja sveta svojim materijalnim, stvarnim statusom.

126