Topola

prosvjedima hrvatskih sabora jedino sinovi odličnih rodova iz nutrašnjih austrijskih zemalja, koje su imenito za Krajinu varaždinsku i karlovačku prinosile svake godine velike troškove. Kapetani i generali na Krajini morali su štovati zakone zemlje, nijesu smjeli dirati u bansku vlast, niti se miješati u jurisdikciju zemaljske gospode, gradova i županija. Ali toga se nije držao ni bečki dvor a ni generali. Slavonija je pod turskim gospodstvom bila od prilike po opsegu starih županija razdijeljena na san džak a te. Jedan je paša sjedio u P o ž e g i, drugi u Osijeku, a Srijem je pripadao koje pod pašu biogradskoga, a koje pod pašu iločkoga. Kada su zauzeli Turci Slavoniju, zadržali su mnoge gradove za obranu svoga gospodstva, ali odlazeći za Leopolda iz Slavonije, popalili su ih i porušili, tako da su od njih ostale same ruševine. Između tih gradova bili su najznamenitiji: Kraljeva Velika između Ilove, Pakre i Save, Stara Gradiška, s grobom proroka Gajbije, Cernik, gdje je često paša prebivao, Kobaš, Brod, Kača, Slankamen, vrlo utvrđeni Ilok, Erdut i Šarengrad. K tomu bijaše i sred zemlje oko Požege, pašina sijela, velik broj gradova kao Pakrac, Zelengrad, Petrovgrad, Stražeman, Velika sa znamenitim samostanom, zatim Pleternica pak napokon Virovitica, Orahovica, Podgorač i Gorjani. Pošto su Turci postali gospodari Slavonije, ostaviše zemlju narodu, koji im je za to morao stostruke daće (hara č) plaćati. U tursku vojsku doduše nije trebao narod stupati, ali su mu za to Turci otimali mladiće ispod 16. godine za janjičarsku vojsku. Pravdu i zakone, upravu i običaje ostaviše Turci kršćanima, a vlasteli ostadoše one povlasti, koje su uživali od starih svojih kraljeva. Samo daće moraše davati kao i seljaci. Život kršćana pod turskim gospodstvom bio je jadan, ali najgrozniji je bio i kršćanima i Turcima život na Krajini, gdje su jedni drugim blago i život otimali. U nutrašnjoj zemlji živjeli su već mirnije jedan pored drugoga, svakTpo svojoj vjeri. Crkva je u Slavoniji pod turskom vlašću bila u bijednu stanju. Turci pretvoriše po svim gradovima ljepše i veće crkve u džamije, svećenstvo iščeznu iz zemlje, a utjehu kršćanske vjere dijeliše narodu oci Franjevci. Glavni su im samostani bili

121