Topola

123

lazili na sjajni instalacioni sabor, kada se je nstoljivao novi ban. 1 tako je u saborima samo plemstvo branilo prava kraljevstva hrvatskoga osobito onda, kada sn se hrvatske zemlje oslobodile Turčina. Sabor je odlučivao o dizanju vojske i o izravnom porezu, koji je tekao u blagajnu kraljevstva. Karod na Krajini bio je slobodan od poreza i svake daće. Od neizravnoga poreza išli su dohoci kralju. Kapokon se je na saboru hrvatskom vodila i uprava zemlje. Zakone ili artikule stvorene na saboru potvrđivao je kralj. Glod. 1685. promijeniše donekle sami.staleži način saborovanja time, što su odlučili, da kada se ne bi mogao sabor sastati, ban sa šest ljudi svjetovnih i duhovnih zaključi i odredi sve, što je dobro po kraljevstvo. Tako nastaše važne banske konferencije, a nešto poslije zemaljski odbor ili konzistorij, koji je također zamjenjivao sabor. Oboje dokinuše u tom staleži već g. 1701., držeći jedino sveukupni sabor kao neporušiv temelj hrvatskoga ustava. Ka ugarski sabor sazivan od kralja, slali su Hrvati dva nuncija, a velikaši hrvatskoga kraljevstva išli su glavom u kuću velikaša. TJ 17. stoljeću postaju u opće sve tjesnijima sveze na ugarskom saboru između velikaša ugarskih i hrvatskih. Tako su na pr. god. 1625. dobili i hrvatski velikaši pravo glasa kod izbora palatina. Pravom na izbor palatina mislili su naši velikaši steći zaštitu ovoga najvišega dostojanstvenika od navala bečkoga dvora, čim bi se zaključio ugarski sabor, sastao bi se sabor hrvatski, kamo su donesli nunciji od kralja potvrđene zakone, koje u ostalom nije svaki put primio hrvatski sabor; tako na pr. ugarskoga zakona o vjeri nije nikada Hrvatska priznala, već je kralj potvrdio za Hrvatsku posebni vjerski zakon stvoren na hrvatskom saboru (1609., 1649. i 1687.). S vjerskoga gledišta mnogo je stradala Hrvatska u to doba, jer propadoše od nekrsta biskupije, crkve i mnogi lijepi samostani. TJ' 16. stoljeću nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se je podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su ipak kraj svih nevolja ostali vjerni vjeri otaca svojih, vjera im bijaše sveti štit i najuzvišenija zastava u borbi za opstanak. S toga i nije mogao Hrvatske zahvatiti pokret vjerski (vjera Luterova i Kalvinova), koji je početkom novoga vijeka bio uspirio srednju i zapadnu