Bitef

je onakvim »programom« dočekao svoje goste iz Lenjingrada. Kakav je doček bio govori pismo upućeno organizatoru. Nije bilo teško našem gostu da razdvoji jedno od drugog, utoliko pre što su svi na festivalu znali sve o toj neuspeloj demonstraciji izvan festivala, uključujući naravno i goste iz Lenjingrada. (D. A.)

(Student, 15. X 19681

oh, bitef među nama!

(...) Atelje 212. domaćin i organizator BITEF-a je, uprkos nizu izuzetno

sposobnih i stručnih stvaralaca okupljenih u njemu, pozorište prividne avangarde. To je kuća raskošna i ekskluzivna, drska u granicama bezopasnog, avagardna u granicama društveno poželjnog i unapred odobrenog, stvaralački krajnje bojažljiva i proračunata. To je kuća ko ja samu sebe sputava, plaši se sopstvene snage i uticaja, teži bezbednosti i traži podrške, umesto da talente uloži u otkrića, da se usudi na rizik istraživanja. Samozadovoljna i sigurna u neprikosnovenost svog jedinstvenog položaja »modernog« pozorišta u provinciji, ta kuća nema nikakvog razloga da se upušta u neizvesno. Položaj poželjne avangarde, taj salonski, razmaženi, jalovi stav priznatog i unapred rasprodatog proizvođača sasvim je zadovoljava. U nedostatku svoje avangarde, 5a-

gledavajući okom veštog trgovca nezasićenu tezgu na pijaci umetnosti, Atelje uz veliku pompu i samohvalu obavlja jedan posao, uvoza, koji mora da se isplati. Vrednost uvezenog ne pretpostavlja vrednost uvoznika, inače bismo mogli da hvalimo svako preduzeće ko je uvozi građevinske mašine i prodaje ih dovoljno skupo da mu se to isplati. (...) Nama pozorišna roba treba, gladni smo je, a njen uvoz ni je uvek blagosloven. Kada je avangarda u pitanju, stvar ide naročito teško, jer su to obično provokativne »nepouzdane« predstave, ko je mogu svakojako da deluju ako se pojave na pravom mestu. Kako je Atelje tako lako uspeo i još uvek uspeva? (...)

(Lazar Stojanović)