Pravo i privreda

•slovne odluke kojima se umanjujje efikasna upotreba resursr. Takve su, na primer, odredbe Predloga Zakona o preduzećima koje se odnose na rezervni fond. NEKE ODREBDE PREDLOBA ZAKONA O PREDUZEĆES A I PREDLOGA ZAKONA O SVOJINSKOJ TRANSFORMACIJI PREDUZEĆA KOJE IMAJU UTICAJA NA DONOŠENJE ODLUKA Predlog zakona o preduzećima određuje da preduzećima upravljaju vlasnici srazmerno procentu vlasništva u osnovnom kapitalu (Cl. 61.). Ovo pravilo ipak trpi izuzetak kada je reč 0 društvenom kapitalu. Princip vlasničkog upravljanja se prema samoj prirodi društvenog vlasništva ne može primeniti jer se vlasnici preduzeća kao nosioci trajnih i prenosivih prava na neto imovini ne mogu do kraja identifikovati. Uprkos polušajima koji traju od 1989. godine da se odredi ko vrši vlasnička ovlašćenja, efikasno rešenje nije ni moglo biti ponuđeno jer društveni kapital predstavlja kolektivni oblik svojine za koji je karakteristično da nema kapitalizacije budućih prinosa. To znaži da nema maksimizacije profita. Naime, zaposleni su predstavljeni u skupštini, upravnom i nadzornom odboru čime su uvedena široka participativna prava. Prema prediogu Zakona o preduzećima organi društvenog preduzeća su skupština, upravni odbor, direktor i nadzorni odbor (Cl. 397.). Skupštinu čine predstavnici zaposlenih, a ako je manje od pedeset zaposlenih onda njenu funkciju vrše svi (CL 398.). Dakle, zaposleni ostvaruju upravljanje i kontrolu iako nisu vlasnici. Zaposleni se biraju u upravni odbor. Jednu trećinu članova upravnog odbora čine stručnjaci izvan preduzeća (čl. 399.) za koje pretpostavljamo da u donošenju odluka zastupaju vlasnički interes države. Pored ovako iskazanog vlasničkog interesa države, njena vlasnička ovlaSćenja se manifestuju u slučajevima predvidenim zakonom kada upravljanje "društvenim" preduzećem može preuzeti ovlašćeni organ (čl. 61. st. 3.). U pitanju je klasično vlasničko ovlašćenje kontrole rada uprave. U privatnom preduzeću se ova kontrola obavlja praćenjem cena akcija, dok se u "đruštvenom" preduzeću izuzetno primenjuje u predvidenim zakonom. Zaključimo da je, kao i do sada, u slučaju društvenog kapitala jedino moguće rešenje bilo da.se vlasnička ovlašćenja podele između države i zaposlenih. Implikacija izloženog rešenja na podsticaje, motive ili precizno ;ekonomski rečeno na ciljnu funkciju "društvenog" preduzeća jeste da ono neće maksimizirati profit, niti neto imovinu preduzeća jer oni koji odlučuju ne mogu kapitalizirati buduće prinose, odnosno ne snose posleđice svojih odluka. Pošto nemaju trajnih i prenosivih prava na imovinu preduzeća, zaposleni koji odlučuju će maksimizirati sopstveni utilitet koji je funkcija novčanih (visina plate preko učešća u profitu) i nenovčanih (kvaliteta okruženja u kojem rade) elemenata. Posledice su u ekonomskoj teoriji dobro poznati Furubotn-Pejovich efekat niže sklonosti ka investiranju 1 sklonoti ka kreditnom fmansiranju preduzeća. Stručnjaci koji su predstavnici države u upravnom odboru mogu biti protivteža donošenju odluka kojima se maksimizira utilitet zaposlenih i to samo zato što će i oni maksimizirati sopstveni utilitet. Njihov utilitet je socijalna promocija koju mogu ostvariti samo ako se ponašaju kao državni činovnici koji poštuju želje svojih pretpostavljenih čije vlasničke interese zastupaju. Sve đosadašnje promene u regulisanju "društvenog" preduzeća nisu razrešile problem motivacije za efikasno donošnje odluka jer je to nemoguće. Na žalost, Predlog Zakona o svojinskoj transformaciji preduzeća od koga se očekivalo da ponudi mehanizme koji omogućavaju definitivno eliminisanje "društvenih" preduzeća ostaje na pozicijama očuvanja ovih preduzeća. Predlog prihvata već postojeći model svojinske transformacije - dobrovoljnu, plitku privatizaciju koja se uglavnom oslanja na interno deoničarstvo (uz ograničenja koliko se kapitala može privatizovati internim deonicama) i koja u velikoj meri (preko državnih fondova

267

PREDUZEĆE I MOTIVACIJA ZA RACIONALNO DOMOŠENJE PRIVREDNIH ODLUKA