Pravo i privreda

koji koriste sredstva od privatizacije) omogućava stvaranje javnog sektora. Predlog usaglaSava važeće republičke zakone o privatizaciji, a ne koristi četvorogodišnje iskustvo privatizacije u nšoj zemlji niti iskustvo drugih koji su daleko odmakli. Predlog nije rešio brojne dileme koje se javljaju u procesu privatizacije. On i dalje insistira na pravednoj privatizaciji Sto je praktično neostvarivo. Strah od "pljačke" društvenog kapitala omogućava postojanje društvenih preduzeća koja će zbog neefikasne upotrebe kapitala koji će se istopiti učiniti privatizaciju nepotrebnom. Posledice su ogromni troSkovi. Dok Predlog zakona o svojinskoj transformaciji ne menja postojeća "pravila igre", Predlog zakona o preduzećima čini pomak u pogledu regulisanja osnovnih organizacionih oblika privrednih subjekata koja se zasniva na poznatim i u praksi potvrdenim iskustvima zapadnih tržišnih privreda. Medutim, ni ovaj predlog nije mogoa da zaobide svojinski kriterijum razlikovanja preduzeća i da, kao što smo objasnili, reguliše upravljanje u "društvenom" preduzeću kroz podelu svojinskih ovlašćenja između zaposlenih i stručnjaka izvan preduzeća (države) dime se odstupa od efikasnog vlasničkog upravljanja. lako Predlog Zakona o preduzećima koristi iskustva tržišnih privreda, ne znači da se svako iskustvo može preslikati. Odredbe o rezervnom fondu su primer rešenja koje može ograničiti preduzeće u maksimizaciji profita i tako umanjiti efikasnost upotrebe resursa. Clan 53. predvida da društvo kapitala svake godine izdvaja u rezervni fond najmanje 5% od dobiti posle oporezivanja sve dok ne dostigne statutom utvrdenu srazmeru prema osnovnom kapitalu, a najmanje 10% osnovnog kapitala. Rezervni fond, dok ne dostigne zakonski utvrđen najmanji iznos, služi samo za pokriće gubitaka. Ko to zna unapred (bez tržišnog iskustva) koliki treba da bude rezervni fond u našim uslovima? Treba imati u vidu da ekonomska efikasnost može biti umanjena ako se preduzeću propisuju koliko od dobiti mora da pripiše rezervama. Slične odredbe se sreću u statutima kooperativa na Zapadu (španske, britanske, francuske), ali one preko rezervnog fonda formiraju kolektivnu svojinu koja ima funkciju da očuva kooperativni (samoupravni) karakter preduzeća. Dakle, zakonsko određivanje kolike će biti rezerve su logične da bi se obezbedilo generisanje društvenog kapitala u društvenom preduzeću i onom u kojem postoji mešavina druStvene i privatne svojine. Odredbe o visini rezervnog fonda su uobičajene za finansijske institucije. Njima se odreduje najmanji iznos rezervi u odnosu na ukupne obaveze, odnosno koliko bi trebalo da imaju sopstvene imovine u likvidnom o liku i ovaj odnos je značajan za vodenje monetarne politike. Odredivanje koji deo profita treba da se pripiše rezervama je rešenje ;kojim se nameće preduzedu da se jedan deo imovine preduzeća drži u više likvidnom obliku nego Sto to odgovara averziji prema riziku, a to znaži da kapital preduzeća nije najefikasnije upotrebljen. U privatnom preduzeću odnos rezervi (neimenovanog kapitala) prema osnovnom (imenovanom - akcije i udeli) kapitalu treba da odrebe sami vlasnici koji neimenovani kapital (profit pripisan rezervama) uvek mogu da kapitalizuju prodajom svojih akcija ili udela jer se u njihovoj tržišnoj ceni odražava i profit propisan rezervama. Sve ovo treba imati u vidu i kada su u pitanju odredbe o pretvaranju rezervi (neimenovani) u osnovni (imenovani) kapital (ČI. 298.). Visina rezervnog fonda i njegov odnos prema osnovnom kapitalu treba da bude stvar poslovne politike preduzeća, a poreskom politikom se preduzeća mogu stimulisati da ve<S deo profita pripisuju rezervama.

268

Doc. dr Aleksandra Jovanović, docent Pravni Eakultet u Beogradu