RTV Teorija i praksa

radio.eseja, beletristička se umjetnost obraća dremljivom čitaocu, dok nova proza, u nadoknadu za budnost, pruža obilje izazova. Analogno tome, misiim da najveći dio repertoara ove Smotre odgovara iluzionističkom teatru, koji se također obraća dremljivom slušaocu, reprcducirajući poznate oblike, uljuljkajuči ga u Ijepotu zvuka, klizeći po fasadi tzv. životne stvamosti. Vrlo je malo onih pokušaja koji nastoje na drugačiji način, izravnije i intenzivnije komunicirati sa slušaocem. Da se iluzionističkim teatrom ni na radiju više ne može mnogo što postiči, a da je se avangarda, koja ga je detronizirala, dosad već u priličnoj mjeri iscrpla, mislim da pokazuje i prodor dokumentamog žanra. Pretpostavljam da on nije slučajan, nego da također ima neke svoje motive i, možda je to malo simplificirano, ali mislim da taj prodor sirovog dokumentarizma znači, možda, trenutačnu, možda prolaznu kapitulaciju umjetnosti pred nadmoćnom stvarnošću, u trenutku kada više nije moguće, kao u vrijeme realizma XIX stoljeća, sagledati svjet u njegovoj homogenosti i kad ta siika svjeta nije više tako celovita. Što se tiče sarajevske dokumentame đrame - Ovi Ijudi znaju za šta se bore, koju su radili Zoran Udovičič i Majo Topolovac, mislim da se ona ne übraja među najbolja ostvarenja ovog žanra kod nas, ali več samom svojom temom ona je, tim drugim ostvarenjima, čak na nek. način apriomo superioma. To je bila jedna izvanredna prilika, što je istakao i doktor Jovanović. Taj historijski snimak iz 1944. sarajevski autori nisu do kraja iskoristili. Tu nema sustavne kompozicije. Nema unutrašnjeg ritma, ali oni su ipak osvojili nekoliko ižvanredno potresnih fragmenata. Ne verujem da iko, ko od nas pamti rat, a osobito Dalmatinci, može ravnodušno slušati te autentične događaje iz jednog već prilično udaljenog a tako značajnog vremena. Inače, što se tiče pitanja da li ovo spada u reportažni ili dramski žanr, to mi se nečini toliko bitnim, jer općenito mislim da nije uvek lako postavljati granice između leterature i publicistike, između dokumentarne radio-drame i umetničke vrste. U Cankarevom Kurentu, kako ga je za radio adaptirao i režirao Borut Trekman, reč ovog klasika slovenske književnosti ostaje u prvom planu. Sve je podređeno literaturi. Primeri romana Martin Kačur, kojeg smo nedavno imali prilike videti i u kazališnoj interpretaciji, pokazuju da danas sve više postoji zanimanje, osim za dramske tekstove Cankareve, i za njegova

66