RTV Teorija i praksa

prozna ostvarenja. Međutim, meni se čini da Borut Trekman, u svojoj adaptaciji ide više za stvaranjem poetskih ugođaja nego za naglašavanjem dramske tenzije. On tretira Cankara kao klasika, i to u onom smislu rječi u kojem to, na primjer, Cankar nikada nije u pretstavama slovenskog redatelja Mileta Koruna, koji čitajući Cankarev tekst, istovremeno čita i životni trenutak u kojem taj tekst postavlja na scenu, te, u toj interakciji sadašnjeg i prošlog, dobiva onu pravu dramatsku napetost, čak i u onim situacijama kao što je bila njegova najnovija predstava Sablazni u dolini Šenflorijanskoj gdje se sve zbiva u jednom unutrašnjem prostoru svjesti autora - ta današnja, naša životna stvarnost, prodire u te unutrašnje prostore. Mislim da je to jedan put kojem bi se u adaptacijama klasika trebalo nastojati iči i na radiju. Nakon Cankara pomenula bih - Godinu sa četiri proljeća Ramiza Kelmendija. To je ostvarenje vrlo blisko prozi i to obiiku unutrašnjeg monologa u kojemu nema dovolino dramskih elemenata po kojemu bismo ga mogli nazvati monodramom. U tome se slažem sa predgovornikom. Ali smatram da je to, po literarnoj vrednosti, u konkurenciji novih tekstova, vjerojatno najbolje književno ostvarenje koje smo ovde imali prilike čuti, a da je glumac Dibran Tahiri svojom izvrsnom interpretacijom uveliko nadoknadio odsustvo izvanjskog dramatskog konflikta. Toj drami, koja se događa, u jednom čovjeku, u diskretno prikazanoj transformaciji od buntovnog dječaka do komformiste, glumac je dao jedan ugođaj vrlo iskrene i vrlo dinamične ispovjesti. Zaslugom autora Ramiza Kelemendija i komentar i radnja se vrlo gusto isprepliću na način modernog proznog izricaja. U prijevodu sam pratila i radio-gtotesku, mađarskog autora Ota Tolnaja (Otto Tojnai) - Trovač rjeke - (A folyomćrgezo). To mi se čini zanimljivim dramskim pokušajem, koji teži kafkijanskom, poput Kafke brisanju granica između realnog i imaginarnog. Ali on nema dovoljno daha da bi dosegao dramu u tom pogledu. Izvedba novosadskog radija, uza sve svoje glumačke i ostale kvalitete, mislim da nije prešla granice tog, pomalo suhog i šturnog teksta. Meni se čini da je kolega Jovanović izostavio rađio-dramu - Of, ili poskok i ptica - Vladimira Geriča. Gerić dolazi na radio iz kazališta. On je pozpati kazališni redatelj u Zagrebu, još poznatiji književni prevodilac kojemu dugujemo moderne pievode Molijera i šekspira, a karakteristično je da se kao

67