RTV Teorija i praksa

aparature, postoji mogučnost neprekidne transmisije televizijskog programa, I tako, okretanjem dugmeta na aparatu samo prividno prekidamo tok „reprodukovane realnosti” koji van naše volje „teče” dalje. I baš u tom aspektu posebno televizija uzurpira za sebe pravo na podražavanje života, tog toka, koji onemogućava ponovo ulazak u jednu te istu vodu. Ta druga „гека” događaja i priča bez početka i кгаја, koja teče paralelno sa našim životom, još više nego film slabi budnost i „odstranjuje formu” iz svesti gledaoca televizije. Zapanjuje podudamost gore navedenog suda Vika sa znatno kasnijim zaključcima Rolana Barta; „Teško bi bilo nabrojati naratorske metode kojima se pokušava ,uprirodniti‘ priča, dajuči joj prividno prirodnu polaznu tačku i, ako se tako može reči, lišavajuči je svečane inauguracije; to je roman u obliku pisama, navodno pronađeni rukopisi, susreti autora sa naratorom, filmovi, koji počinju pre ,špice‘. Averzija ka otkrivanju svojih ,kodova‘ je karakteristična za građansko društvo i masovnu kulturu koja je iz njega izrasla; njima su potrebni znaci koji na znake - ne liče. To je, ipak, samo strukturalni epifenomen: iako je radnja otvaranja romana, novina ili uključivanja televizora danas tako popularna i mahinalna, ništa neče usloviti da ti banalni pokreti ne uključe odmah i potpuno naratorski kod, kakav če nam baš biti potreban”.^ Dakle tako, savremeno društvo izgleda da mori glad za „znakovima koji ne liče na znakove”. Naš spoznajni odnos prema svetu izgleda da određuje potreba kontakta sa „samom stvari” i težnja ka razumevanju njenog značenja, potreba neposrednog kontakta sa realnošču i pristup njenim faktorima interpretacije, poverenje u podatke, koje daju čula i neophodnost njihovog organizovanja i übacivanja u određene forme. Ne nameravam ovde da počinjem sa filozofskim razmatranjima, može se ipak, bez večeg rizika, zaključiti da postoji mnogo razloga zbog kojih treba da se vežbamo u raziikovanju realnosti od njenih predstava, pripovedaka od samog događaja, opisa od lica i stvari. Baš u tom kontekstu vidim potrebu bližeg razaznavanja prirode znakova kojima se služi televizija i pravila prema kojima se oni spajaju u određene konsekvence. Nigde drugde znak пе taji svoju „znakovnu” prirodu u tom stepenu, kao što je slučaj u prenosu televizije.

2 Rolan Bart: Uvod u strukturalnu analizu priča (pripovedaka) / Roland Barthes, Wstep do analizy strukturalnej opozuiadan, Pamietnik Literacki 1968, sveska 4.

69