RTV Teorija i praksa

dezintegracije do koje dolazi na drugim terenima. Da, predstavljajući stvar pomalo karikaturalno, jedinka izuzeta od alijenacije može nedostatak ličnih kontakata nadomestiti intimnim i beskonfliktnim sporazumom sa gospodinom kalužinjskim Ш gospođom Djedjic*. Bitan „profit” takve zamene treba da bude činjenica da sa Ijudima takve intelektualne klase ne možemo kontaktirati svakog dana. To je ipak, razumljivo, prividan dobitak, sve nade te vrste predstavljaju običan nesporazum. Ta se težnja usmerava ka takvoj situaciji u kojoj ja kao lice ostajem u kontaktu sa drugim licem, a taktvu situaciju iz osnovnih razloga televizija ne može da aranžira. Kao prvo zbog toga što je (televizija) javno komuniciranje. Kao drugo, što je posredno komuniciranje. Već u antičko doba Ijudi su razlikovali dva u osnovi različita tipa situacija u kojima se formulišu izjave. Model prvog tipa može biti neposredni razgovor u kojem, nezavisno od toga da li naređujem, pitam ili nešto zaključujem, neumitno ulazim u lični kontakt sa svojim sagovornikom. Čak i ako on ćuti, onda ćuti kao Uce koje sa mnom kao Učnošću ne žeU da prihvati razgovor. Sasvim druga situacija bio je npr. govor Cezara u senatu. Cezar se nije obraćao kao Uce drugom, konkretnom licu, obraćao se kao na neki način istaknuta jedinka - skupu koji je tu istaknutost potvrđivao. Osnovni, aU ne jedini element te izdvojenosti predstavlja isključivo pravo na govor: javna izjava po svoj prirodi ima karakter monologa. Dakle, obustavljanje lične relacije i monologni karakter to su glavne odlike javne izjave. Ne mcram dokazivati da davanje izjava pred televizijskim kamerama više podseča na govor u senatu nego na razgovor uz čašu vina. Isto su tako očigledni temelji druge osnovne razlike: neposredno i posredno komuniciranje. Oba navedena primera, razgovor uz čašu i govor u senatu, odnosila su se na neposredno komuniciranje: učesnici procesa komimiciranja nalazili su se u istoj vremensko-prostomoj situaciji. Već odavno je poznat, takođe, u osnovi različit način komuniciranja u kojem se učesnici nalaze u raznim situacijama, dok njihovo sporazumevanje omogućava neki medij. Glavni primer biče književnost Ne ulazeči u detalje, upitaču odmah za konkretnu, stmkturalnu razliku između te dve vrste komuniciranja. Govoreći o neposrednom komimiciranju treba naglašeno

* Poljski TV voditelji.

®Janui Lalevič (Janusz Lalewicz), citirano delo, s. 118.

72