RTV Teorija i praksa

njegovog generičkog bića; čak se i ne nadgrađuju nad tom bazičnom osnovom nezadovoljstva. I tako se postepeno i iščaurava okvir drame u kome se i samo zbivanje zgušnjava i do krajnjih konsekvenci dovodi logika dramskog konflikta: čovek je Ijudski izveden iz šireg socijalnog konteksta, a ne iz uže i intimom prožete mikrosredine. Јег, makrosredina po mnogo čemu može lako da se nadiđe i izbegne u tim svojim po njega negativnim aspektima, ali ako је akter socijalno - klasno i statusno ugrožena ličnost, taj okvir se teško može prevladati, posebno u sredini koja permanentno i po zakonima socijaone simetrije neminovno reprodukuje nejednakosti bedu u kojoj se Ijudi često i rođenjem zatiču bez izgleda da ih bilo u čemu za životno doba izmene. Tako se individualna ravan nezadovoljstva po zakonima sprezanja čoveka i šire socijalne sredine dedukuje iz opšteg stanja sredine pa makar i sa nivoa kasabe. TV priča nam objašnjava kako se taj individualni plan dedukcijom izvodi iz opšteg miljea socijalne situiranosti čitave zajednice u kojoj se pojedinac, pripet nerasMdivim vezama, kreče i živi. I to se, naravno, asocijativno sažimanim odnosima: čovek - društvo i može naslutiti. ]er,, cela je priča organizovana oko jedne jedine figurine, čoveka koji visi; ta asocijativnost preko koje se dopire do sprege čoveka sa širom sredinom če još jače biti podvučena i empirijsM onoga trenutka kada sama sredina oseti potrebu da se vrati čoveku: pred nama se polako strukturira grupa u akciji nošena ideologijom obrazovanom oko jedne jedine vrednosti norme - čoveka, ni bogatog ni siromašnog - nego: čoveka od krvi i mesa, konkretnog Ijudskog biča, Samo se, dakle, iz opšte nesreće, Ijudske nesreće pod određenim okolnostima može izvesti i unesrečenost svakog pojedinca, s tim što oni jači izdrže to breme, a krhM često podlegnu. U tom smislu je karakteristična ona vrlo spontano izlučena interferencija ponašanja podjednako životno ugroženih aktera ulične zbilje, zbilje u kojoj se pesma onoga što mu život visi o koncu i svirka uličnog svirača kome citra pod miškom neodoljivo nalaže da mu se pridruži ood mostom, baš kao dva različito inspirisana toka svesti seku i srastaju kao kontrapunkt tuge i veselja, čime je i inače život začinjen i dijalektički stoga prožet Junaka drame Čilim u životu je mimoišla izgleda, kao i mnoge druge čak i ta privilegija - privilegija uličnog pevača koji pesmom za druge često i svoju ličnu tugu utapa u tuđu sreću; glavnoj ličnosti drame opet kao bekstvo iz tegobne stvarnosti preostaje alkohol; a preko alkohola se beži ne samo iz realne zbilje nego i iz čiste svesti, pameti. I svako bekstvo iz čistog

111