RTV Teorija i praksa

delatnost nekih televizija odlučuje radije za ledan nego za drugi nivo, iz opravdanih društveno-političkih razloga, dok su, opet, neke televiziie u krizi јег su postavile svoiu delatnost na tri nivoa. Ipak, odmeravajući izložena mišlienja, smatramo da saopštenja Andre Franka (Andre Frank) i Pjera Levejea (Pierre Leveille), ukazuju na zanimljive perspektive. One bar postavljaju raspravu na pravo mesto: reč je o tome da se pronađe obrazac zahvaljujući kojem bi dramski program na televiziji osb'ario svoju stvaralačku ulogu. On bi omogučio da se izbegne zapadanje u lažni kompromis koji, uostalom, ne ide u račun ni pozorištu, ni televiziji. Omogučio bi, isto tako, da se prema sredstvima koja su svojstvena televiziji i specifičnim pisanjem za televiziju, u dramskom programu, u potpunosti obrađuje konkretna stvarnost Ovde objavljene studije su po slobodnom izboru grupisane u dva dela. Prvi zastupa tekstove koji su usmereni ka istraživanju novog obrasca oko pripremanja jedne teorije (s obzirom na razvoj „drame” kao takve). Drugi deo opisuje razvoj neldh televizija, vodeći računa o društveno-kulturnom položaju zemalja u kojima one rade i, prema tome, i o njihovim neposrednim potrebama. Nasuprot filmu, koji je masovna umetnost, pozorište je razonoda manjine, „intelektualne elite”, s kojom se ne rizikuje da če kupovinom televizijskog aparata okrenuti leđa pozorištu. Upravo suprotno, ankete nastoje da dokažu da mali ekran podstiče sklonost ka pozorištu kod velikog broja Ijudi koji ga ranije nisu posečivali. Ipak ostaje činjenica da je Ijudima bliža slika nego reč. Ćak se uočava sve vidljivija razlika među generacijama.koje je formirala pisana reč i onih koje je formirala slika. Dakle, osmoza između pozorišta (i filma) i televizije je moguča i poželjna, na svim nivoima. TeoretiCari televizije Вгес (Bretz), d’Alesandro (d’Alessandro), Doljio (Doglio), Brenkur (Brincourt) itd., saglasni su da su svojstva ovog novog izražajnog sredstva neposrednost, spontanost, aktuelnost i, u izvesnoj meri, intimnost, koje mogu da dođu do izraza onoliko koliko to dopuštaju ograničene dimenzije ekrana i uslovi porodičnog i individualnog prijema. Škola Čajevski i za njom mnoge „drame” širom sveta, inspirisale su se ovim principima. Pre no što je postala kreativno sredstvo, instrument spektakla i razonode, televizija, kao i radio, već kod svog nastanka nastupala je kao sredstvo komunikacije i informacije, бак

116