RTV Teorija i praksa

D. MILINKOVIĆ: Ja ne vidim veliku opasnost u tome što je tehnika našim građanima omogučila da gledaju više inostranih stanica. Pogotovo neču imati ništa protiv da naši Ijudi uče italijanski jezik, pa makar to bilo radi pračenja programa susedne RAI. Vi ste, druže uredniče, postavili suštinsko pitanje za našu televiziju: na koji način razvijati poverenje gledalaca. Svedoci smo jalovosti ideje o svetskoj televiziji tzv. mondoviziji. Zašto? Pa, jednostavno zato Sto su u pojedinim zemljama radio i televizija toliko jaki da ne postoji ni vreme ni interesovanje za nekakve svetske televizijske eksperimente. Makluan nas je i na to upozorio. Ako je radio doprineo produženju i intenziviranju nacionalnog odnosa, uspevši čak da vaskrsne ili očuva kulturu i tradiciju mnogih jezika (danas Škotska, Irska, Vels, Izrael, govore jezike koji su vekovima bili sahranjeni u knjigama), ne vidim razloga da televizija tu misiju ne produži i produbi. A to je naročito značajno u jednoj višenacionalnoj i kulturno višeslojnoj zajednici kakva je naša, gde televizija ne može i ne sme da liči na Narcisa koji se zaljubljuje u svoje postojanje i ne čini ništa da to postojanje opravda. M. JEVTOVIĆ: Razgovor je, čini mi se, tekao polivalentno. Izgleda biče za čitaoce zanimljiv. Ima informacija, dosta ideja i bar će nekoga ponukati da se okrene ka izvornim delima Makluanovim... I da napiše svoje viđenje radija i televizije s Makluanom i bez njega. <-

77