RTV Teorija i praksa

uslovno, da ne kažem problematično, te tvorevine služe zadovoljavanju estetskih potreba, dok u njima pretežu druge namene; ispunjavanje dokolice, rekreacija, uloga surogata i kompenzacije, komercijalni ciljevi, itd.” 4 Masovna kultura se najčešče smatra surogatom autentične, vrhunske, humanističke kulture, i to surogatom koji je, zajedno sa ostalim činiocima, humanističku kulturu doveo u krizu (Edgar Moren) u tolikoj mjeri da se postavlja problem stvaranja nove humanističke kulture koja bi polazila od potrebe reintegracije čovjeka, sada nepodnošljivo razdijeljenog na biče koje osječa da živi, radi i misli, i jedinku „objektivnog” manipulisanog svijeta. U odnosu na masovnu kulturu televizija se najčešče posmatra glavnim „rasadnikom, provodnikom” kulture za masu. Ali, prije nego pokušamo dovesti u vezu televiziju sa kulturom uopšte, pa i masovnom kulturom, treba postaviti pitanje: ako je i sam pojam masovne kulture i pod njim podrazumijevajuči sadržaj - inostrani proizvod, kako čemo se prema tom fenomenu odnositi u našim društvenim uslovima. Drugačije, možemo li govoriti o „masovnoj kulturi” u socijalističkoj samoupravnoj zajednici, ako pod tim terminom mislimo kulturu namijenjenu masi, antipodnu vrhunskoj, humanističkoj kulturi? Nije mjesto, a nema ni potrebe da ovdje iznosimo sva kontroverzna teorijska uobličavanja tog problema, prvenstveno u nas, ali i u svijetu, koja u jednoj gruboj podjeli mogu distingvirati na dva zaključka: i pojam „masovna kultura” i ono što ona ispoljava kao svoje „jeste” ne mogu biti primjereni samoupravnoj zajednici Ijudi, zajednici koja stvara svjesne proizvođače i samoproizvođače, i drugo - masovna kultura postoji i djeluje i u socijalističkim društvima, pa tako i u našem. Kontroverze u poimanju ovog problema počinju več od samog naziva fenomena - pojam „masovna kultura” i ono što ta kultura jeste rođeno je na Zapadu

4 Sveta Lukić, „Televizija i kultura”, u: Televizijsko čudo, „Politika”, Beograd, 1978, str. 29.

69