Što da se radi?

izražavao o radovima Kirsanova, dok je on još bio đakom., Pa nije inače bilo moguće” proglasiše ga doktorom, a nakon pola je godine dobio i katedru. Đaci su tvrdili, da su s njime dobili izvanrednu silu, „Privatnom se praksom nije bavio, kako je i sam govorio, ali je u bolnici · provodio vrlo mnog8o vremena; često je tamo objedovao i često noćio. Pa što je tamo radio? Prema njegovim riječima: radio je tamo nauke radi, a ne poradi bolesnika. »Ja ne liječim, već promatram i činim pokuse.« Đaci su to potvrđivali i dodavali, da dandanas liječe samo lude, jer se još liječiti ne može. Podvornici su drugačije mislili: »a, ovoga Kirsanov uzima k sebi, dakle je težak slučaj.« Tako su govorili između sebe, a bolesnika su uvjeravali: »nadaj se, ovomu se liječniku malo koja bolest može oduprijeti, Vrlo je vješt i bit će ti kao otac.«

XI.

U prvo je vrijeme braka Vjere Pavlovne, Kirsanov dolazio k Lopuhovim vrlo često, gotovo svaki drugi dan, Od prvog se dana vrlo sprijateljio s Vjerom Pavlovnom, isto tako kao i sa Lopuhovim. I to je trajalo pola godine. Jednom su sjedili u troje: on, muž i ona. Razgovor je tekao po običaju prosto i jednostavno. Kirsanov je brbljao više od ostalih i onda najednom zašutio. — »Što ti je, Aleksandar?« — »ZŽašto ste ušutili, Aleksandar Matvejić?« — »Tako, obuzeo me je spleen,«

— To vam se rijetko događa, Aleksandar

— Bez razlođa nikada, odgovori Kirsanov Matvejić,

236