Što da se radi?

njećkanja stao je govoriti nekakove besmislice o svojim čuvstvima prema Lopuhovu i Vjeri Pavlovnoj i o svom poštovanju i ljubavi prema njima, Iz svega, Što je govorio, izgledalo je, da _ mu nijesu iskazivali dovoljno obzirnosti, o čemu uostalom nije bilo nikakve aluzije u njegovom pathosu.

Bilo je jasno, da je gospodinom ovladala ambicija. Sve je to bilo tako čudnovato vidjeti u čovjeka, kakvim Sa je smatrao Lopuhov, da je ćost napokon morao reći: »ta čuj me. mi smo prijatelj, — je li? Na koncu se konca moraš valjda zastidjeti!« — Kirsanov je dopustio, da je to možda i siltničavo s njegove sirane, ali ne može da pomogne, pošto Sa je mnogo toga vređalo. — »Što na primjer ?« On je našao mnogo slučajeva ; na pr.: »ti si rekao, da je čovjek to bezbojniji, što mu je svjetlija kosa, Vjera je Pavlovna primjetila, da je čaj poskupio. Sve se fo govorilo na moj račun.« Lopuhov je bio kao gromom ošinut: toga je čovjeka ambicija do ludila dovela ili je naprosto i on postao budala i prostačina.

Lopuhov se vratio kući ožalošćen. Teško mu bijaše otkriti takove crte u čovjeka, kojega je mnogo volio. Na pitanja Vjere Pavlovne o onom, što je doznao, odgovorio je, da je bolje ne govoriti o tom, da je Kirsanov Sovorio neprijatne gluposti, da je po svoj prilici bolestan.

Nakon tri, četiri dana, Kirsanov se opametio, uvidjeo je divljaštvo svojih postupaka i opet došao k Lopuhovim posve kao obično, a zatim stao govoriti o svojim ružhim ispadima. Iz riječi Vjere Pavlovne je saznao, da njoj ništa

238