Što da se radi?

XVIII, TREĆI SAN VJERE PAVLOVNE.

Vjera Pavlovna sanja:

Popivši čaj i izbrbljavši se s dili, došla je u svoju sobu, da lesne, — ali Još ne će spavati, rano je, lekar pol deset; ona će malo čitati, I čita ona u svom EC CO ali joj knjige nestaje ispred očiju, pa stane misliti: »kako to, da mi je u posljednje vrijeme katkad dosadno? Ili to nije dosada, već samo tako? Da, sjetila sam se, da sam danas htjela ići u operu, ali onaj Kirsanov nije došta obziran i kasno Je došao po karte, Kao da ne zna, da se više u 11 sati ne može dobiti karata, kad pjeva Bozio, Dabome, njega ne smijem kriviti, Jer je on do 5 sati radio, i ako to nije priznao .,. no ipak je on kriv. Ne, odsad ću uvijek moliti »miloga«,da kupi karte, i uvijek ću s »milim« ići u ka-. zalište, On mi nikad ne će učiniti, da ostanem bez karte, Ta kako je dobar moj »mili«, A poradi Kirsanova nijesam ni »Tlraviate« čula, užasno! Ja bi svaki dan išla u kazalište, da se daje uvijek opera — ma bilo kakva, samo da Bozio igra, Da ja imam glas kao Bozio, čitav bih dan pjevala. Kad bih je mogla upoznati? Kako bi se to dalo isposlovati? Onaj artilerista je dobar s Tamberlikom; ne bih li kroz njega mogla? Ne; to ne ide. Pa {o je zapravo smiješna ideja! Čemu da je upoznam? Zar će ona meni pjevati? Ta ona mora čuvati svoj glas,

»Kad je Bozio dospjela da nauči ruski? I tako čisto izgovara, no tako su smiješne riječi; i gdje je iskopala one ružne stihove? Sigurno je

267