Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije : 1915-1925

ПОВЛАЧЕЊЕ

„.. Преко лешева само могли сте у њу ући

И наћп осеку буре: лешеве на крвном жалу,

e : Скрхане трупине коња п још хусара врући И наше нејаке старце, жене п децу малу.

Ubrzo posle Balkanskih ratova, Austro-Ugarska je, uzevši za povod Sarajevski atentat, objavila rat Srbiji. Njena ie težnja bila da naprednu i osnaženu Srbiju — naš Pijemont — jednom za svagda pokori i da, u isti mah, ostvari svoj plan prodiranja na Istok.

Ovaj neželieni rat Srbiju je zatekao nespremnu u svakom pogledu. Vojnički je bila iscrpena, finansiski i materijalno znatno oslabljena, a poliički sasvim usamljena. Takvu Srbiju Austro-Ugarska je mislila odmah napasti i pokoriti „kaznenom ekspedicijom“, i ne sluteći, da će to biti povod za veliki svetski tat. — 1 već krajem |ula 1914 g. kazneni pohod je sa svom svojom snagom пафтао 17 Bosne preko Drine i delom iz Srema preko Save kod Sapca — u pravcu Valjeva. Ali silno opremljena ćesarova vojska ioš odmah u početku pretrpeće strašan poraz u bitki na Jadru 3, 4, 5 i 5. avgusta, da će za nekoliko dana sva biti odbačena natrag preko Drine u Bosnu i preko Save u Srem. Pohod je uskoro ponovlien sa još jačom snagom, opet prodirući ka Valjevu. Naša vojska, i ako brojno slabija i u velikoj oskudici, uspela je ipak da ga zaustavi na rudničkim i kablarskoovčarskim ograncima, da pređe u kontraofanzivu i u čuvenoj bitki na Kolubari od 20 do 2 decembra 1914 о. i po drugi put |oš strahovitije potuče, ožistivši celu zemlju od neprijatelja.

Pošto je Srbija ovako herojski u dva maha odbHa austro-ugarske nalete ona će septembra meseca 1915 god. i po treći put biti napadnuta ali ovoga puta i od Austro-Mađara i Nemaca i podmuklih Bugara. Već umorena a izolovana od svojih saveznika — naša vojska nije imala ni liudstva ni spreme za ovakav udruženi sa triju strana neprijateljski front od nekih hiliadu kilometara. Situacija je bila vrlo kritična i opasna. Trebala ie pomoć i to preka pomo“ od saveznika, koja, i ako obećana, nije nikako stizala. Neprijatelj pod komandom maršala Makenzena, štićen |akom vatrom svoje miogobrojne teške artiljerije — nadirao je sve dublie i dublje u zemlju, stežući front kao obruč. Naša vojska je svom svojom snagom davala otpor i zadržavala neprijatelja u povlačenju ka obećanim savezničkim pojačanjima. Situacija je postajala sve teža i teža, jer je navala Bugara na istočnom frontu bila već prekinula vezu sa Solunom kod Vranja, pa je i sama ostupnica dovedena u pitanje.

Još jednom pokušalo se da se spase sve što se još može spasti. Naša voska, skoncentrisana na Kosovu učinila je džinovski napor za probijanie neprijateljskog fronta kroz Kačanik ka Skoplju i dalje u cilju veze sa savezničkom pomoći od Soluna. No i ako je ovaj pokušaj u početku imao uspeha morao se obustaviti, jer ie neprijateljevo nadiranje sa severa grozilo našem potpunom zarobljavaniu i kapitulaciji.

Tada jedini put za spasavanje beše ostao put preko krševa Crne Gore i ambisa divlje Albanije, kuda se na svoju Golgotu beše uputila čitava naša država: Kralj, vlada, narodno predstavništvo, ijedan deo naroda i vojska sa zastavama.

Povlačenie је spaslo našu narodnu čast i naš državni ugled. Ono ie «do sada naš naigrandiozniji napor.

Miladin Pantelic.