Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije : 1915-1925

Pred jednom većom uzbrdicom pala jedna bela kobila, koja ima skoro oždrebljeno ždrebe. Vojnici je uzalud pomažu : nemoć je svladala. Rasamarili su je, odgurnuli sa puta i hoće da povedu ždrebe, ali ono pokunjilo glavu, prišlo bliže svojoj paloj majci i, kao rešeno da kraj nje većito ostane, neće da ide, Vojnici ба teraju i tuku, ali ždrebe je ostajalo nepomično.· Morali su da ба zaulare i da ба tako više vuku no vode. Dok je za njime kobila vriskala ono je često zastajalo, obrtalo glavu i žalosno se odazivalo majčinim vriskajima. |

Tu, kod te uzbrdice, sustigosmo ı kapetana Ivana sa svojom baterijom. Konji su već zapinjali. Topovi se sporo kretali. Malo se pode pa se stane, i čeka da konji predahnu, te da opet krenu. Kad nas vide reče nam:

Sad će oni, samo dok se odmore. — Pa prišav ı sam prvom flopu hvatao je za paoce od točka i sa svojim vojnicima uznosio iop za topom uz strmen, vičući: „Napred, samo napred!“

Mi ga pređosmo nastavljajući u beskrajnom nizu put dalje, sve do noći, kada zanoćismo kraj vatre, sa strane puta. Jedan nam konj beše crkao ı jedan nam se drug razbole, te smo sufradan kasno krenuli. Kapetan Ivan nas beše prošao sa svojom baterijom, koja je,i pored lošeg puta ı mučenja oko izgurivanja, ipak пса napred.

Tek ga besmo stigli u jednom kamenitom tesnacu, gde mu se jedan top beše zaglavio, a konji u zaprezi popadali, Vojnici su otkopčavali zaprežnice i podizali ih, razranjavljene o stene pri padu, dok je on molio prolaznike da pomognu i zajedno sa njima sloške gurao i izgurivao lop, hrabreći i vojnike i konje:

— Napred, samo napred! |

Ali trećeg dana, kada ga besmo sustigli na jednoj strmenitoj vrleti, konji, izmoždeni glađu ı teretom, jedva micahu topove. Upinjali su svu svoju snagu, bili nogama o zemlju, vriskali od nemoći i padali da se više ne dignu. Top se svlačio unatrag i vojnici su ga Jedva zadržavali, da sa sobom ne snese i zapregu m ambis, Kapetan Ivan ne beše očajan, ı ako beše zabrinut. On tražaše nove konje, rasprezaše i sprezaše, no i ovi behu već slabi i nemoćni, Zalud su ih vojnici tukli, zalud ı sami upinjahu svu svoju snagu i zalud kapetan Ivan hrabraše:

— Napred, samo napred!

Ostavivši ga tako, ovoga puta mislili smo da je očigledna nemogućnost Izvući topove dalje, jer je u produžetku strmen rasla sve više i više, iznad moći i iznad svega, do u nebo, Sama pak klisura, kroz koju moraju proći, bila je uzana i ispresecana velikim stenama.

Kada stigosmo do nje pred njenim ulazom čekala je vcć više časova na red masa stoke, dvokolica, vojske i bežanije Mi ne ostasmo da čekamo, nego udarismo prekom stranom na sam snežni vrh. Krivudavom роједепот stazom ide neki puk. Ljudi su u traljama, polunagi i bosi, ali još sa zastavom na čelu.

49