Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

plačljivog, koji Se smatra svrhom, nego onoga, u koji se gleda kao u zvijezdu prehodnicu, koja vodi čovjeka do stanovite mete, a iščezne, kad se ova dokuči, pa se opet pojavi nova visoko na nebu. Ideal prestaje biti idealom, kad se postigne i oživotvori. I najviši ideal nije svrhom, nego samo sredstvom. Svrha smo mi, naše savršenstvo, naš bolji i dostojniji život. Imali smo među sveučilišnom omladinom burnih i radinih mladića, od kojih smo se mnogo nadali, ali oni se doskora u životu »razočaraše«, pa ih nema ni na kakvu javnom polju, a neki stoje u taboru naših dušmana. Uman čovjek, koji bistro gleda u život i svijet, u prošlost i sadašnjost, nikad se ne razočarava, nikad sam sebi ne obećava, što biti ne može. On zna da se narodna duša, kao i duša pojedinca tako lako ne preobražava. Za to treba mnogo vremena, mnogo truda i sile, pa baš zato valja živo prionuti uz kulturni rad. Valja preobražavati i sebe i druge.

Nije prava i najviša zadaća univerze, da fabricira činovnike i što prije ib sastavi s kruhom, pa da što manje rade, a što bolje žive, nego da služe znanosti, a njom svome narodu, i ako je moguće čitavom čovječanstvu. To je prva vaša misija, u tom vaš ideal. Vi imate priliku da učite, pa učite što više i što duže, učite i sebe i narod, jer nam je spas u kulturi. Izađoste na to kulturno polje. Šalji ludu na vojsku, pa sjedni i plači. Tako je i s narodom, koji nije prosvjetljen i sposoban za borbu. Prošle godine katolički, klerikalni, kongres u Ljubljani, na kom je bilo 6000 ljudi i djece, a ono prije u Beču još više, navijesti otvoreno kulturnu borbu na Balkanu. Tu treba da Vihor zaduva. U klerikalizmu je naša velika opasnost! Tu treba najveće borbe. I Vihor se diže, da čini svoje. Odabra najjače i najsvjetlije oružje: prosvjetljenje i kulturno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Naprijed u sto dobrih časa !

U zatonu Rio de Janeiro.

Split G. Ls

Dok smo svi mi, sjajući od veselja zbog povratka, stajali spremni da sidjemo u parobrodić, koji nas je trebao prenesti na brod, sa teškim korakom pridje društvu neki blijedi i visoki seljak pedesetih godina, koji je ispod ruke nosio jedan zavežljaj sukna. Bijaše neki lombardijski iseljenik, jedan od onih mnogih nesretnika, koje liječnici brodova otpuštaju natrag samo da na prijelazu preko Oceana ne dobije jednog mrtvaca ; bijaše teško bolestan, a otpraviše ga i zato, jer je u Rio de Janeiro vladala žuta groznica, pa je strogost bila veća no obično. Upitao je zapovjednika, koji je stajao izmedju nas, da li ćemo ga primiti, bio mu se približio sa kapom u ruci. Imao je oči udubljene, lice njegovo je bilo kao u o-

Edmund de Amicls.

nih mrzovoljnih i mrkih seljaka, koji, kad ib gledamo onako smjerne, izazivaju više sažaljenja no ostali, jer je pojmljivo koliko oni moraju trpjeti, dok se izmjene na takav način. On je prosio za milost da bude na brodu primljen. Dolazio je iz unutrašnjosti Brazilije, bio je iznuren od jednog vrlo dugačkog i teškog putovanja, htio je da se vrati u Otadžbinu; nije govorio, ali se vidjelo, da je htio otputovati pod svaku cijenu taj isti dan, jer je osjećao, da su mu časovi izbrojani. Zapovjednik odgovori: ne! Seljak protre rukom svoje čelo. Najzad, on zaone moliti dršćućim glasom, govoreći naglo ; Dajte da otputujem, gospodine zapo-

27