Bitef

ndru domnišor) ; rodica popescu (lina); value a zamßvescu (gospođica aurika) ; dem. radulescu (jonika para); armand stambuliu ( dečko u vadnji) ; Constantin s tañesen (dika hau-hau), tehnička režija : aurel jonescu; šminka: ïan romanit a ; ozvučenje: d. mihailescu; kostimograf: eliza broniševski i nicolae alexandvu. autentični ljudi

U sadašnjoj svetskoj dramaturgiji, u kojoj se ukrštaju mačevi tolikih iskustava, u želji da pozorište bude što modernije, postoji izvestan broj dramskih pisaca i, to bez sumnje, veoma vrednih koji, iako idu u korak s vremenom, žele da svoje komade postave na čvrste temelje realnosti, übeđeni da pozorište ne može biti obična avantura prepuštena ćudima inspiracije ili trenutnoj želji za originalnošću. Kod nas, u Rumuniji jedan od takvih autora koji u svet dramaturgije ulazi sa slavom romansijera, jeste Eugen Barbu. Pisac koji je u našoj novoj književnosti sagradlo čvrst most od svoje Jame do Princa, i doñeo veliko osveženje sadašnjem dramskom pejsažu rumunskog pozorišta. Tvorac tipova koji obogaćuju književnost galerijom istaknutih portreta punih autentičnosti, Eugen Barbu je uneo u našu modernu tragediju, izbrazdanu sibama satire, grupu karaktera oertanih snažnim potezima i odlučnim bojama, grupu koja čini pravu dramsku bazu delà. Sledeći velike dramaturge, Eugen Barbu je shvatio da je prvi uslov pozorišta da donosi na scenu realne ljude u reainim sukobima. Sve licnosti koje se pojavljuju u ovom komadu su žive, bez ikakve laboratorijske izveštačenosti: i Elena Domnišor, stroga kvočka doma, koja svojim krilima prikriva intimne prljavštine koje bi mogle naneti zla interesima porodicne grupe, i braca Dumitru i Vasile Domnišor, koji siede jedan drugog prožeti krvavom zlobom, i Domnika Domnišor, neverna supruga, u kojoj se rada misao i podsticaj na zločin, i smešni podlac Jonika Para ... U ovoj sredini, gde svi padaju pod

oštricom satire Eugena Barbua, jedinom čistom biću kao što je Silvija Domnišor ne ostaje ništa drugo nego da se guši, da pati i da razbije do kraja prozor kroz koji će pobeći. Autentični ljudi na sceni: to za glumce znači uloge u kojima mogu ostvariti svoje stvaralačke sposobnosti, a za režisera, zadovoljstvo što može da daje lični pečat jednoj predstavi u kojoj se sukobljavaju istinska i realna osećanja. [Sica Alexandrescu)

block-notes

Mladi talenti se orijentišu i potvrduju u poeziji, prozi i kritici. Dramaturgija pobuđuje manju pažnju. Jedna statistika, pa bila ona i sumarna, pokazuje da se na polju lirike ili romana pojavljuje i afirmiše čitava serija različitih vokaeija, a njihov broj je vidno značajniji od broja autora kojima scena pruža priliku da pokažu šta znaju. Nije prvi put da se ovo primećuje. 1936. godine nastaje polemika izmedu Pompilia Konstantineskua i Mihaila Sebastiana u vezi sa našom dramskom literaturom. Na pitanje Mihaila Sebastiana; »zašto pozorište ne samo da ne uspeva da približi sebi nova pera, već vremenom gubi i ona koja su mu neko vreme služila?«, Pompiliu Konstantinescu mu odgovara navodeći čitav niz déla V. I. Pope, Mirče Štefaneskua, Viktora Eftimiua, Luciana Blage, G. M. Zamfireskua, Tudora Mušateskua i podseća ga na izvanrednu vrednost dramaturgije Kamila Petreskua. NezadovoIjan replikom Pompilia Konstantinesku, romansijer i budući dramaturg, dokazuje da mali broj od ovih pisaca, odnosno samo G. M. Zamfiresku i Tudor Mušatesku se mogu smatrati kao predstavnici jednog svežeg literarnog kontingenta. Vreme je pokazalo da se Pompiliu Konstantinesku nije prevario ocenjujuci zasluge navedenih dramaturga, a Mihail Sebastian je, sa svoje strane, bio u pravu kada je izrazio zabrinutost u odnosu na disproporciju mladih osoba koje privlaéi lirika ili epika i onih koji se posvećuju pozorištu. Na višem stepenu, koje opravdavaju uspesi naše dramaturgije, ali i zaključci na koje nas obavezuje analiza književnih delà razvrstanih po rodovima, ranije pomenuta kontraverza opet postaje aktuelna. Ako danas štampa, izdavačke kuće i scene objavljuju, prikazuju i realizuju impozantan broj rumunskih komada, a ova se delà nadovezuju na značajnu produkeiju koja se istakla prošlih sezona (sa potvrđenim potpisima Barange, Lovinesku Mi Everaka, ili zahvaljujuci novim imenima u oblasti pozorišne literature kao što su Marin Soresku, D. R. Popesku i Josif

Nagiu), dramaturgia privlaći, zadržava i definitivno preobraćuje suviše uzan krug pažnje. Zar da prihvatimo objašnjenje ove činjenice povodom stvarnih teškoća koje uvek nameće pozorišni komad zaista savesnim umetnicima? Zar da prenesemo tu odgovornost na pozorišta i njihove organe koji ne ispunjavaju kako treba svoje stimulativne funkcije? Zar da okrivimo književnu kritiku što u tradiciji jedne nasleđene predrasude gleda na dramska delà sa minusom učtivosti i viškom ravnodušnosti? Zar da se pravdamo da je teže jednom ansamblu da odigra komad nego što je ilzdavačkoj kuói da objavi jednu knjigu, zato što pozorište investira u predstavu dobar deo svog materijalnog i moralnog budžeta i posto stvari tako stoje mora biti oprezno? Zar da spojimo prilike u našim pozorištima sa prilikama svetskog pozorišta gde se primećuje slično stanje? Sva ova uverljiva objašnjenja, uzeta pojedinačno ili u celini, smatram nedovoljnim. Dozvoljavam sebi da pretpostavim da jedan od razloga koji deluje jeste poseban mentalitet prihvaćen na skoro svim umetničkim nivoima; mentalitet koji po svojoj prirodi ima moć da inhibirá tálente, pogotovu one mlade, i to se ogleda u tome da svaki komad mora da predstavlja apsolutnu garanciju, gledano sa svih aspekata, uključivši i finansijski. »Ne može se sve imati«, što bi rekao čiča Janku. Da bi uspeli osigurati brojno i kvalitetno valjanu dramsku literaturu potrebno Je ne biti hipnotisan idejom remek-dela, i u ¡me te uzvišene nade držati na ivici scenske aktivnosti tekuće komade. Mnogo je bolje i plodnije napustiti bolešljivu ideju posvećivanja apsolutnim vrednostima, a podržati one koje imaju bar zaslugu što postoje, jer ono što postoji predstavlja u najmanju ruku jedno obećanje. Pretpostavljam da je od ove ¡deje pošla nova ofanziva pozorišnih uprava koja je dónela Jedno poglavlje novih naslova i novih pisaca. Ofanziva ne treba da ¡de na odmor. Nju treba nastaviti i proširiti sa još više hrabrosti i istrajnosti, ona treba da pređe na druge forme, pogotovu na pozorišne. Ako je teško znati kakvo jezgro trajnosti krije svaki komad, ako je teško predskazati uspeh u vremenu nekog déla, ako je tačno da nam preti opasnost nametanja konfuzija i lažnih vrednosti, Jedino je rešenje ako želimo da mladima osiguramo život u našoj umetnosti, da im pružimo što vise šansi. Ovi redovi misu pledoaje za literaturu čija bi se ostvarenja realizovala »ostacima«, već poziv da se valorizuju u mogućnosti koje nisu uvek izražene u savršenim formama, ali su spontane i lične.

(Radu Religan)

59