Bitef

zorom svog tvorca, čijem autoritetu konačno mora da se položi račun za sva ljudska dela i postupke. Bliskost Adama, prvog čoveka i svečoveka epohe, sa Luciferom, podseča na mnoge kratke španske igre (autos sacramentales) u kojima davo nastoji da odvrati čoveka sa božjeg puta. Dok je večina Madachevih epizoda istorijski zasnovana ili makar istorijom inspirisana (zidanje piramide, kažnjavanje Miltijada, raspusni Rim, krstaši u Carigradu, Kepler u Pragu, francuska revolucija), jedanaesti prizor vašara pred londonskim Towerom sažima problematiku evropske građanske drame kasnog XVIII i ranog XIX veka, uobličava momente svojstvene romantičarskoj melodrami i sjedinjuje problematiku individualnog, unutrašnjeg, moralnog čojstva sa širom, društvenem, ideologizovanom tematikom klasnih odnosa, industrializacije. Taj vašar, kojim preodenuti lutaju Adam i Lucifer, može da posluži kao korelat scenama vašara u Buechnerovom Woyzecku i dakako priziva Botonji kermes u Krležinom Kraljevu, Dvanaesti prizor, u socijalističkom falansteru budučnosti, inspirisan nesumnjivo saznanjima o novoosnovanim komunama socijalista-utopista u Novom svetu, ukazuje na distepijsku imaginaciju Madachevu, izgradenu na tradicionalnim humanističkim zabrinustima, dok naredni prizor sa izgladnelim, usamIjenim Eskimom prosto izvire iz prostodušno shvačenog socijalnog darvinizma (O poreklu vrsta, obj. 1859), iako danas zvuče i kao glas savremene ekološke uznemirenosti. Uprkos deklarativnom optimizmu i trijumfu principa nade i borbe u bogočoveku na samom kraju komada, poslednji prizori Covekove tragedije (12-14) postavljaju Madacha u red onih, pre svega modernih dramskih pisaca, čija je slutnja budučnosti izrečena glasom strepnje. Nasuprot romantičarskim, pseudoistorijskim kostimiranim melodramama i užarenim utopijama što snevaju bratstvo svih ljudi, Madacheva filosofija istorije prožeta je skeptičnom dijalektikom, a njegova projekcija budučnosti i sama je rastrzana izmedu anksioznih slika i ohrabrujučih objava. Madachev tehnokratski falanster, njegova poruga kulturnom scientizmu u 12 prizoru obnoviče se u drami XX veka, od Majakovskog Stenica do naših distopijski inspirisanih savremenika, poput Weissa ili Bonda, ocrtače se u science fiction romanima i filmovima - poput Langovog Metropolisa i njegovih kopija. Ma-

dachevu zakletvu na utopiju, na poželjnu budučnost koja je ipak mogučna afirmisače u naše doba pre svega filosofi, poput Blocha (Prinzip Hoffnung ) i Marcusea (The End of Utopia). Dalije, na primer, Brecht, taj zakleti menjač sveta medu dramatičarima, ali i osoba ispunjena mudrom skepsom, ikada čitao Madacha - ne znamo. □ Dragan Klaič.

Scenska tradicija Prvi pokušaji scenskog izvođenja Madachevog - dela datiraju iz 1863.godine, još za piščeva života. Praktično se sva izvodenja pre 1883. smatraju tek tentativnim, čak pukim kuriozitetima, bez ikakvog umetničkog značaja. Predstava Nemzeti szinhaza iz 1883. godine, u režiji njegovog upravnika Edea Paulaya (1836-1894), inspirisana istorijskim realizmom Meiningenovaca, osvetljena je tek u zgradu uvedenom elektrikom. Paulay je delo skratio sa 4100 na 2560 stihova i podelio ga u prolog i pet delova. U toku narednih jedanaest godina, ta predstava izvedena je sto puta, a izvodena je na gostovanjima u pedesetak mesta.

Prvo mostrano izvođenje dela zabeleženo je u hamburškem Stadttheateru 1892, a potom u Pragu, Berlinu, Plsenu, Brnu, Marseillaise koja odjekuje na kraju osmog prizora, najavljujuči francusku revoluciju, izazvala je početkom veka demonstracije u Pragu, nastavljene na gradskim ulicama. Praška predstava Jaroslava Kopiła iz 1909. smatra se prvom predstavom koja napušta istorijski realizam i bliži se simbolističkoj vizualizaciji u maniru E.G. Craiga. Postavka Sandora Hevesia, u scenografiji Gusztava Olaha, u peštanskom Nemzeti szinhàzu 1923, donosi konačni raskid sa piktorijalnom tradicijom izvođenja Covekove tragedije. Predstava je inspirisana renesansnim slikarstvom i Reinhardtovom postavkom srednjevekovnog Jedermanna pred katedralom u Salzburgu. Upravo Reinhardtovo vaskrsavanje kulturnog teatra u središtu grada inspirisalo je postavljanje Covekove tragedije kao gigantskog misterija, pučkog spektakla za hiljade gledalaca na glavnom trgu u Szegedinu, u meduratnom periodu. Posle rata, Madachevo delo postavljeno je u Budimpešti 1947. i 1955. s velikim insistiranjem na upotrebi metoda Stanislavskog, svim najvažnijim svpjstvima teksta uprkos. Od 1957. godine delo je često prikazivano u večini madarskih teatara, tretirano na mnogo slobodniji način, osavremenjivano u idejama, glumi i u vizuel-

nom pogledu. Stogodišnjica prvog izvođenja obleležena je sa više predstava tokom 1983. godine. Ovog leta Mađarski centar ITI-a izdao je engleski prevod Covekove tragedije, sa opsežnim dokumentarno-esejističkim dosijeom i fotosima najvažnijih istorijskih postavki. Skica mađarskih svadbenih običaja Mađarski narodni svadbeni običaji razlikuju se po regijama; čak je i između pojedinih obližnjih sela mogučna razlika u ritualu. Može se reči da osnovu čini prepodnevna ceremonija i gosti na svadbi okupljaju se u dvema kučama: mladoženjini kod njegovog oca, a mladini - kod njenih roditelja Posao započinje več ujutru kuvanjern, pri čemu je sve več uglavnom pripremljeno za prijem gostiju. Oblačenje neveste, pračeno blagosiljanjem bajalicama takođe počinje rano, Mladoženjini svatovi kreču prema mladinoj kuci u pratnji muzičara. Stigavši, gosti, rasporedeni po rangu, dobijaju cveče, kojim su mladini gosti več okičeni. Na šešir velikih svatova stavlja se poveče veštačko cveče, dok devojke dobijaju traku ukrašenu ruzmarinom. O stavljanju ukrasa brine žena odabrana za to, novae prikupljen za cveče predaje mladi. Mladu prosi stari svat. Polazeči na svadbu, gosti staju u jedan red. Povorkanajpre učestvuje na građanskoj svadbi, a zatim sledi crkvena svadba. Dok svadbena povorka prolazi, mladiči nude vinom radoznale i poznanike. Kad se završi ručak, sledi opraštanje od mlade. Reči oproštaja izgovara stari svat, a zatim se połazi mladoženjinoj kuči. Do večere vreme provode u plesu, lolanju. Pre, za vreme i posle večere raspoloženje održava stari svat, zabavnim, odnosno nazdravičarskim Štihovima. Zatim je na redu mladin ples, pa kumovi prebrojavaju novae, i, na kraju mladino savijanje kose u Slavlje traje do jutra.