Bitef

Dragoslava: To se na božjem guvnu srpske vile u vrzino kolo hvataju. Manasije: Ne dajte se popisati, deportovače vas u zapečačenim marvenim vagonima. Skuvače od nas sapun, kojim če oprati ruke. Biserka: Smemo li mi ostati po strani? Dragoslava; Smemo H mi ostati po strani od svojega roda? (Njih troje zapevaju) Prijedor i Sanski Most Bez Sane ko gola kost. Ozren, Kupres i Zagora Nedaleko od umora. Zar bez Drine Ustiprača Na oštrici ljutog mača Dvor bez Une sudbu kune. Lika, Kordun i Krbava, U sto rana, sva krvava. Bez Cuprije lepa Žepa Kod očiju osta slepa. Petrinja bez svoje Kupe Osta na dnu črne rupe. Knin na Krki ko grob mrki. ■

ŠTA JE NA KRAJU? Kolosalan uspeh popularnih komada AP, pogotovo onih dirljivih i tragikomičnih svedočanstava o kršu i lomu u »istorijskom vagonu 111 klase« u nizu ilustrovanih hronika o mravljem metežu i zbirki srpskog, beogradskog sveta i polusveta, razglasili su ovog pisca za ovlaščenog beležnika našeg doba i nedoba. Svi ovi komadi su pozorišno otključani ključem-kalauzom koji je izmajstorisao Mijač za Mreščenje šarana. Uvek isti, jasni junači iz neke naše partaje, koprcaju se, kao nemočno pile u kučinama istorije, nikako da se iščupaju i iskorače iz uklete Mrtve tačke, bulje u šolju Bele kafe, na čijem je dnu, u gustom socu, zapisana njihova huda subina, čekaju baš da vide šta če ih to još snači, tobož ni krive ni dužne. Nista se ne dogada po njihovoj volji, volja koja upravlja njihovim sudbinama je neka gornja, bezdušna mrzovolja, sam apsurd prerušen u tobožnju istorijsku logiku i promisao. Istorijski privid apsurda tako stvara utisak konkretnosti koja se, dabome, bezbolnije prihvata i lakše podnosi, udaljava nas od dublje metafizičke egzisencijalne zebnje i panike. Dogadaji se nizu po političkom i istorijskom kalendaru: Pazarni dan, neki predratni vajni demokratski izbori, jeftina rasprodaja budzašto ljudi i kreatura, na angro i detalji. Mreščenje šarana rat, okupacija, oslobodenje i ono što

sledi. Komunistički raj partizanska borba i sirotinjska fantazija, stalno trupkanje u mestu, sve u istoj Mrtvoj tački, u istim blatnjavim čizmama i opancima, sa svaki čas presvlačenjem uniformi, poneki put i same kože, drž ovamo drž onamo, uvek isti Kus petlič, pile doveka, vrela Bela kafa, nikako da se ispije na miru, sa obaveznim rastur kolom na kraju. Tako, sve po redu, sve bliže našem pretposlednjem rastur kolu. Carlam zbogom, doviđenja, orevuar, laku noč, iako Tamnaje noč, nikako da svane. AP je ispisao nas večiti kalendar, koji se može citati i preko reda, ispada sve slično, isto. Na kraju čemo se osvestiti da su svi ti komadi samo činom, sekvence i scene jednog obuhvatnog omnibusa naše neprekidne jednakosti. Ali, avaj! Na našu zajedničku, narodnu nesreču, a na »sreču« našeg beležnika, zajedno nam bi dodeljena još jedna nesreča, veča od svih koje smo doživeli u zapamčenom veku, da nas strmoglavce bace u Baš-bunar, da vidimo staje dole. AP je morao i tamo da zaviri. Vrag je odneo šalu. Sme li narodni komediograf da uzima za temu svoje sprdnje i grdnje i najbolnije teme narodne propasti i pogibije - pitao sam se zimus, kad sam, prvi, privilegovan kumovskom vezom, čitao Baš-bunar. Ne bi smeo, ali - mora! Taman je, nekako, prošla Tamna noč, a u osvitu mutnog i prljavog dana - Baš-bunar! Komad o raskučivanju. Postoji, međutimjedan lelujavi luk po kome AP hodi, i nekamo dohodi. Činilo se da je on jednom posustao kao pisac avangarde, kojoj je herojski pripadao, da ga je uspeh njegovih istorijskih i kripto istorijskih hronika odvratio od paklenijeg istraživanja po samom tragičnom biču čovekovom, u koje se on na početku upustio. Pretposlednjim svojim komadima, Ružičnjakom i još više Baš-bunarom, AP zaokružuje elipsu. Natrag k Avangardi! I njegovi pristupačniji kripto istorijski komadi su ustvari samo palimpsesto - preko starih, herojskih matrica, koje se mogu nazreti u dubljim slojevima svakog njegovog teksta, pisane su razgovetnije, prepoznatljive priče i pričice. Dramaturške pretrge če lako prepoznati njegove paradigme i module, pa i repeticije, u strukturi svakog njegovog komada. AP je majstor jedne nepregledne i neprekidne Tragikomedije dell’Arte. (U bazi svake dramske strukture kod AP je iskošeni Jungov kvadrat, ustvari romb, pa zbog toga umesto sklada, harmonije i spokoja, dobijamo osečanje vrtoglavice, pada i posrtanja, ali i radosti što smo, ipak, živi). U Baš-bunaru se, najzad, sreču i poklapaju dva obrasca, obrazac iz drame AP i obrazac iz života. Kako se AP dovija i pokušava da uskladi ova dva obrasca? Treba samo da čitamo, dovoljna je i samo prva naslovna stranica. Šta je Baš-bunar? Dabome, scenski računar, ah par-nepar. Binarni modul računata (1.0) slabo če valjati. Pet parnih hvati i šest neparnih stopa. Računaju, na svoje oprljene prste, naše četiri račundžije na burgije, jadni naši Vrcelji - četvoro je i