Bitef

Slovensko mladinsko gledališče ; Ljubljana / <f Slovenija y ( '

SILENCE SILENCE SILENCE

Ideja i realizacija: Vito Taufer Jezik tela: Marko Mlačnik Jezik tišine: Marinka Poštrak Jezik prostora: Rae Smith Pokrivanje nagote: Alan Hranitelj Muzika: Peter Penko, W. A. Mozart Pijanist: Bojan Gorišek Dizajn tame: Benjamin Ormerod, Matjaž Brišar Dizajn maski: Barbara Pavlin Dizajn scene i zvuka: Silvo Zupančič Pesonae silentium agentes: Janja Majzelj, Janez Škof, Uroš Maček, Nataša Sultanov i Robert Prebil Premijera: 28. februar 1996. Produkcija SMG ■

INSCEHIRANJE DAHA Tišina, 'Lisina, Tišina [Silence, Silence, Silence) je predstava koja se odriče reči, ali ne i teatarskih efekata. Suprotno nazivu, u predstavi gotovo da i nema tišine. Ona inscenira nešto sasvim drugo: apsolutno prisustvo scene, postignuto mekim svodenjem pozorišne školjke (cortex) do elementarnih delova (nucleus) teatra. Spuštanje scenografije, cepanje kostima (sve je napravljeno od neotpornih materijala), razlaganje glasa do golog ljudskog daha - to je Tauferov rediteljski postupak. U stvari, citava destrukcija teatarskog u predstavi se ponovo u suštini teatralizuje, osim glumčevog daha, ili, još preciznije, tačke izmedu uzdaha, izdaha i ponovnog uzdaha, tačke u kojoj se vreme zaustavlja i iz glumčevog tela izroni od svega suvišnog očiščena tišina... Disanje (respiratio) jeste neizbežnost egzistencije u prostoru, u konkretnem trenutku, i taj »trenutak« je teatarsko polje kome se Taufer posvetio još od vremena svojih rediteljskih početaka. Kako u pozorištu uspostaviti neponovljivu i ličnu

prisutnost? Kako jedan neobavezan teatarski gest postaje stvar baš tog trenutka? Do koje mere je mogučno rušiti teatarsku formu, a da ono esencijalno, koje se krije na dnu, ne ostane puka filozofska sintagma, bez izgleda na život? Trenutak u kome se ruše zidovi od cigle, skida paučina, glas postaje artikulisan, telo drhti od napora, jeste trenutak u kome teče »to vreme« - vreme koje stvara Tauferovu teatarsku prisutnost (rhizoma). I taj trenutak je onda istovremeno uhvačen u sceni, u klasičnom teatarskom okviru, koji otvara i zatvara zavesa. Postojanje zavese vezuje pozorišni dogadaj za sečanje i sve što se iza nje dogada jesu sečanja potlačenih, odstranjenih, vračenih pogleda sa scenskog prostora nazad, na naša sopstvena tela. Tauferova »tišina daha« nas veže za sedišta potpuno svesne našeg sopstvenog prisustva u prostoru - ne predstave, več sveta u kome osečamo vlastito disanje (spiritus) kao sudbinu. Tauferov pristup lako bi se mogao nazvati »inertia«, i to kako u figurativnom fizičkom (istrajnost) tako i u izvornem (lenjost) značenju te reči, označavajuči stanje koje u reditelj ovoj svesti stvara največu moguču količinu svesti o sopstvenoj egzistenciji... Mi očekujemo od Taufera da u sledečoj predstavi ode korak dalje: šta bi, na primer, značilo videti u pozorištu pupoljak, pupoljak koji bi se pod grčevitim (vlažnim) stiskom glumčeve ruke najpre rascvetao, a čije bi latice zatim konačnoo otpale? ■ Blaž Lukan

VITO TAUFER roden je 1959. godine u Ljubljani, gde je diplomirao na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju. Kao reditelj, aktivan je od ta da u Mladinskem gledališču, ali i u ostalim slovenačkim pozorištima. U bivšoj Jugoslaviji režirao je takode u Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji. Tokom petnaest godina svog profesionalnog rada režirao je oko trideset predstava, kako po klasičnim tako i vrlo modernim komadima. Dve od njih je adaptirao i za televiziju, a takođe je režirao i nekoliko opera. Dobio je više slovenačkih, jugoslovenskih ali i internacionalnih nagrada, a sa nekoliko