Bitef

Budva grad Teatar Ansambl Narodnog pozorišta, Sombor Jugoslavija Aleksandra Glovacki:

DEKAMERON - DAN RANIJE

po motivima Giovannija Boccaccia Režija: Jagoš Markovič Scenski govor: dr Ljiljana Mrkič Popovič Scenografija: Geroslav Zarič Kostimografija: Božana Jovanovič Izbor muzike; Jagoš Markovič Koreograf: Irena Sarovič Vajar: Tihomir Mačkovič Dizajn tona: Duro Sanader Asistenti režije: Saša Carev, Boris Liješevič Učestvuju; Saša Toplakovič (Pamfilo, gost u Fijametinoj kuči), Biljana Keskenovič ih Vera Gardinovački* (Laureta, njegova žena), Branka Šeljič (Emihja, mlada udovica), Tatjana Bermel (Fijameta, vlasnica kuče sa »veselim« devojkama), Tatjana Santa Toplakovič (Niñeta, pridošlica, Fijametina naslednica u kuči), Slobodan Tešič (Federiko, stari ljubomorni muž), Radoje Čupić (Đovani, trubadur), Nenad Pečinar (Filostrato, prilično izgubljen stranac, zaljubljen u Ehzu), Aleksandar Durica (Dioneo, zdrav momak zaljubljen u Emiliju), Tatjana Cornij* (Eliza, Federikova žena, ne govori i ne bira ljubavnike), Radmila Tomovič (Filomena, Federikova služavka, devojka kod Fíjamete), Sonja Damjanovič* (Nejfila, devojka kod Fíjamete), Ivana Jovanovič* (Pampinea, devojka kod Fíjamete), Saša Morie (Kastela, devojka kod Fíjamete), Anđelka Simič* (Dileta, devojka kod Fíjamete), Srdan Aleksič (Rudero, Ninetin momak), Bojan Lazarov* (Lamberto, gost u Fijametinoj kuči), Vladimir Amidžič (Večnik), Bogdanka Savič (Baba), Pero Stojanovič (Kužni, u stvari pijan). *Studenti Akademije dramskih umetnosti u Novom Sadu. Dogada se na jednoj pjaceti u Firenci u leto 1348. godine. Produkcija: Budva grad Teatar Izvršni producent: Narodno pozorište, Sombor Direktor festivala: Branislava Liješevič Direktor projekta: Milivoje Mladenovič Inspicijent: Saša Carev

Sufler: Zoran Vučkovič Majstor Stipan Petreš Maska; Lidija Škoručak Predstava traje sat i po. Premijera izvedena 17. jula 1996. godine na Citadeli u Budvi. ■

INSPIRACIJA I REALIZAM Bokačo osjeća život u svoj njegovoj punoči, i nista više, ljudi se vole, pokoravaju nagonima, ljubavi, bore se jedni protiv drugih, podvaljuju jedrn drugima, muce se, on voli da pokazuje tu očaravajuču i čudesnu scenu sa ljudima takvim kakvi su i ne pita se ni o čemu drugom: njegovo djelo ne nosi u sebi pretpostavku ocjenjivanja nego prihvatanja života. Ipak, ne treba to da nas navede da pomislimo da je Bokačov pripovjedački dar neka vrsta bezlične i fotografske reprodukcije života ljudi: Bokačova objektivnost je krajnja subjektivnost; on svojom inspiracijom ne obuhvata zapravo jednako sve vidove života nego bira upravo one koji se priklanjaju njegovom osečanju, a ono je, kako smo to več rekli, ljubav prema životu, ugodno učestvovanje u njegovim lijepim mladalačkim vidovima, u ljubavi, ljubaznosti, inteligenciji, u kojima on izbija i ostvaruje se osloboden svih preokupacija o zagrobnom svijetu. Iz ove Bokačove temeljne inspiracije - pošto je osječanje koje pokreče pjesnika osječanje samoga života u onim granicama koje smo naznačili proizilazi da izvan Dekamerona ostaju čudnovato, bajkovito, i opčenito, uzvišeno, shvačeno kao svjesno uzdizanje strasti do najvišeg ideala; a odatle proizilazi i distanca i objekivnost s kojom Bokačo predstavlja svoje likove: lakovjerne i lukave, übice i vitezove, varalice i prevarene, bogobojažljive ljude i one bez ikakvih skrupula, ljubazna ili cinična stvorenja, i svi žive svojim životom a da pjesnik ne interveniše svojom presudom i ne gleda ih nikako drugačije nego kroz svoju nesebičnu ljubav prema životu. I to je ono što se naziva Bokačovim realizmom; riječ je poneste neprecizna, ali može da bude korisna da se označi, s jedne strane poseban način Bokačovog prikazivanja stvarnosti, koja