Bitef

nije žestoko podvrgnuta jednom moralnom i religioznem idealu, a s druge strane, granice unutar kojih se ostvaruje Bokačova inspiracija, to jest vidove stvarnosti koji nadabnjuju njegovu fantaziju. ■ Storia della letteratura italiana, Milano, 1968. Mario Sansone

ĐOVANI BOKAČO: DEKAMERON »U našem gradu se, jednog jutra Sedam dama sastade U crkvi Svete Marije. Prvu čemo nazvati Pampinea Drugu Fijameta Filomena treču A četvrtu Emilija. Laureta zvače se peta Nejfila šesta A poslednja, ne bez razloga, Eliza. U crkvu udoše i tri mladiča Parafilo, Filostrato i Dioneo. - Sta radimo mi ovde zapitaše se svi zajedno. - Ostajemo da svedočimo Koliko je leševa doneto na sahranu. Bolje bi bilo da ovaj grad napustimo I odemo medu umilne ptice Zelene bregove I polja puna žita. I tako, napustiše grad I krenuše na put, u letnjikovac. Brzo stigoše na jedan brežuljak U palatu sa velikim dvorištem, Tremoviraa i dvoranama, Sa sobama ukrašenim slikama, Sa bunarima sveže vode I podrumima punim dragocenih vina. Sve počiščeno i uredeno, Ispunjeno cvečem, A pod zastrt rogozom. I tu se dogovoriše da vrele dane Provode u pripovedanju priča, A da svakome hude slobodno Da govori o onome što mu se dopada.« Napisavši Dekameron dve godine posle pandemije kuge koja je sredinem XIV veka prepolovila stanovništvo Evrope Dovani Bokačo priziva sedam vrlih dama i trojicu kavaljera bez mane, odvodi ih u rajski pejzaž da tamo jedni drugima pričaju priče. No, tih deset andeoskih likova ispričaše stotinu priča prepunih prevara, pohlepe, bluda, prepunih übica, secikesa,

lihvara, kurvi, nemoči i zla. Ukoliko ne postoji sumnja u istinitost svakog od ova dva sveta, mora biti intrigantno otkrivanje tačke u kojoj se oni mire. Pa bilo to u Firenci 1348. ili ovde hiljadudevetstotinadevedeset i neke. ■ Aleksandra Glovacki

ALEKSANDRA GLOVACKI [dramski pisac, Beograd) U pozorištima za decu do sada izvodeni komadi: Kamen ljubavi sa dna mora, Čarobnjak iz Oza, Vilinska kočija. Nagrada Jugoslovenskog festivala pozorišta za decu Kotor 1994 za tekst Vilinska kočija. ■

JAGOŠ MARKOVIČ [1966, Podgorica). Diplomirao na FDU, odsek pozorišna režija, u klasi prof. Borjane Prodanovič i prof. Svetozara Rapajiča 1987. Stalno zaposlen na FDU, na katedri za pozorišnu režiju u Beogradu. Režirao tridesetak predstava medu kojima: Čarobnjak iz Oza, Lukrecija iliti ždera, Adam i Eva Krleže, Medved i Advokat Patlen Čehova, Euripidovu Hekubu, Elektra Danila Kisa, Molijerovog Tartifa, Učene žene, Čarapu od sto petlji Ace Popoviča, Sekspirov San letnje noči i Bogojavijensku noč, Romea i Juluu, Kate Kapuralicu Vlaha Stullija, Marambove Naše sinove i Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačeviča. Dobitnik je više nagrada za režiju i doprinos kulturi: Republičkog ministarstva Črne Gore (1993), Ministarstva za kulturu Srbije [1995. za stvaraoca godine), nagradu Kotorskog festivala za najbolju režiju [1994), nagrada »Čuran« za režiju na Danima komedije (1995, 1996), četni godišnje nagrade za režiju [Jugoslovenskog dramskog pozorišta, pozorišta »Boško Buha«, pozorišta na »Terazijarna« i Narodnog pozorišta Sombor), nagradu »Bojan Stupica« za režiju (1993), nagradu za režiju na Susretima vojvodanskih pozorišta (1996), pozorišni susreti Mladenovac (1995). ■

DECAMERONE Ako sad otvorimo Decamerone i pročitamo