Bitef

prvu novelu, čini nam se da smo pah s oblaka, pa se pitamo sa Petrarcom: »Qui come venn’io o quando?« Kako sam tu banuo i kada? - To nije evolucija, to je katastrofa, odnosno revolucija, koja je prekonoč izmijenila svijet. Tu je Srednji vij ek ne samo negiran, nego i ismijan. Ser Cepperello je za nekoliko stolječa anticipiran Tartuffe samo s ovom razlikom: Modère izaziva gadenje i odvratnost s namjerom da uzbudi slušaoce protiv Tartuffova licemjerja, dok se Boccaccio zabavlja, njegova je namjera manje da raspad čitača protiv dcemjerca, a više da ga nasmije na račun dobroga ispovjednika, lakovjernih fratara i praznovjerna puka. Stoga je Modèrovo oružje sarkastična ironija, dok je Boccacciovo oružje vesela karikatura. Da bismo ponovo došd do takve forme i do takve namjere, moramo čekati čak do Voltaira. Giovanni Boccaccio u izvjesnom je smislu bio Voltaire četrnaestoga stolječa. Mnogi napadaju Boccaccia, tvrdeči, da je on uništio i pokvario tadjanski duh. Sam je on u starosti bio obuzet grižnjom savjesti i primio niže redove, osudivši vlastitu knjigu. Ad, njegova knjiga ne bi bila moguča, da u tadjanski duh nije več bila ušla pokvarenost, - ako več možemo govoriti 0 »pokvarenosti«. Da su stvari, kojima se Boccaccio smije, bile časne, pretpostavimo, da se on i mogao njima smijati, njegovi bi se suvremenici razgnjevid. No bilo je suprotno. Knjiga kanda je odgovorila nečemu, što je več dugo vremena ležalo zatrpano u svim dušama, kanda je naglas govorila ono, što su svi govorili krišom, pa je bila pozdravljena s tolikim zanosom, da se dobri Passavanti užasnuo i suprotstavio joj kao antidotas svoje djelo Specchio di penitenza (Ogledalo pohajanja). Boccaccio je, dakle, bio književni glas jednoga svijeta, koji je več neodredeno bio izgraden u savjesti toga stolječa. Postojala je tajna: Boccaccio ju je pogodio, a svi su mu zapljeskad. Ta činjenica, umjesto daje prokdnjemo, zaslužuje da je proučimo. Karakter Srednjega vijeka je transcedentno, izvanljudsko i izvanprirodno, izvan prirode i izvan čovjeka, rod i vrsta izvan individua, materija i forma izvan njihova jedinstva, intelekt izvan duše, savršenstvo i vrlina izvan života, zakon izvan savjesti, duh izvan tijela, svrha života izvan svijeta. Temelj te filozofske teologije je postajanje universalija. Svijet je bio napučen bičima id intedgencijama, o prirodi kojih se mnogo raspravljalo: jesu d to božanske ideje? jesu d to stvarni rodovi 1 vrste? jesu d to spoznatljive vrste? Ta je zgrada več ječala pod udarcima nominalista, to jest onih, koji su nijekad postajanje rodova i vrsta i nazivad ih »čistim imenima«, govoreči da postaji samo pojedinac, individua. Na njihovoj zastavi bila je ispisana lozinka, koja je postala tako popularna: »Ne treba bez potrebe povečavati broj bitaka«. Asketizam je bio prirodan plod do pretjeranosti razvijenog teokratskog svijeta. Zemaljski život izgubio je ozbiljnost i vrijednost. Čovjek je, duhom, boravio u drugom života.

Vrhunac savršenstva bio je postavljen u ekstazu, u molitvu i kontemplaciju. Tako se rodila teokratska literatura, i tako su se rodile legende, misterije, vizije, alegorije: tako se rodila Commedia, poema drugog života. Misao nije imala topline, nije se spuštala u čovjeka i u prirodu, držala se postrani, sva zabavljena prirodom i osobinom bitaka, to jest ljudskih i prirodnih sila, koje su bile odvojene od individue i zamišljene kao da postoje same po sebi. Apstrakcije duha postale su živa biča. A buduči da su apstrakcije, taj plod intelekta koji je neiscrpan u svojim distinkcijama i subdistinkcijama, beskrajne, ta su se biča neprestano umnožavala u izoštrenom intelektu skolastičara. Kao što je skolastički svijet bio napučen apstraktnim bičima, tako je i poetski svijet bio napučen alegoričkim bičima: čovjek, duša, žena, ljubav, vrline, poroči. Nije bilo osoba, kao što su to poganska božanstva, postajale su samo puke personifikacije. Osječaj, taj plod ljudskih i prirodnih sklonosti, bio je smatran za grijeh. Strasti su bile izopačene. Poezija je bila smatrana za majku laži. Kazalište za hranu davolsku. Novela i roman za profane književne radove. Sve se to nazivalo »culo«, a opče mjesto toga asketskog svijeta bila je borba između cula i razuma, od fra Guittonea do Francesca Petrarke. Osječaj, odbačen kao culo i prisiljen da se pretvori u razum, iščupan iz ljudskog srca, postao je i sam universalija, vanjska činjenica, sad simbolična sad sholastična ili, kako se to govorilo; »platonska«. Majka svih osječaja, ljubav, postala je filozofska činjenica, sjedinjujuča snaga, jedinstvo intelekta i akta. Tako se rodila platonska lirika, od Guinicellija do Petrarke. Culo i mašta bunili su se protiv toga platonizma. A upravo je u toj pobuni, iako ona nije bila svijesna i naglašena, veličina Petrarkine lirike. Prikazati treptaje srca i mašte u njihovoj prirodnosti i intimnosti, to je bilo zabranjeno. A onaj, koji je u torn zabranjenom voču najviše uživao, bio je upravo Petrarca. Mašta je bila orude intelekta, bila je odredena da stvara forme i simbole apstraktnih zamisli. Upamtio je to jadni Dante! Nikad ničija mašta nije bila tako mučena kao njegova. I tako su nastale simbolične intelektualne forme, a u njihovoj opčenitosti nestaia je individua sa svojom osobom. Bile su to tipične forme. Rodovi i vrste, nikako individua. Kraljica svih forma, žena, nije mogla umači toj najezdi universalija, pa je ostala ideal bliži božanskom nego ljudskom; lijepo lice, ali lice mudrosti, više ljubljena žena nego ljubavnica, manje ljubljena kao žena nego kao stepenište nebeškim stvarima. Tako se rodiše Beatrice i Laura. Dakako, nikome nije do toga da govori s malo pestovanja o torne svijetu autoriteta, koji obilježava neobično zaniraljiv momenat u povijesti ljudskog duha, a koji ipak ima svoje temelje u životu. Objava, misticizam, ekstatična vizija, sve je