Bitef

to prirodan plod duha, koji se otudio od tijela; to se stanje onda zvalo »život u apstrakciji«: to je momenat uzbuđenja i zanosa, kad se čovjek čini više nego čovjek i kao da u njemu govori neki bog ili neki demon. Stoga se taj zanos zvao »božanskim bijesom« ili »šilom«: osobina je to proroka i pjesnika, što za Dantea znači jedno. To izdizanje duše u samu sebe i iznad uobičajenih granica stvarnog života, to je ona herojska strana čovječanstva, povlastica mladosti, osobina svih primitivnih društava, kad se, pošto prestanu sve materijalne potrebe, počinje buditi duh. Sve ono, što nas navodi da prezremo život, bogatstvo i zadovoljstvo, sve je to dostojno poštovanja. Ali to stanje napetosti i poremečene ravnoteže ne može dugo trajati. Umjetnost, kultura, spoznaja i iskustvo života mijenjaju ga i preoblikuju... Giovanni Boccaccio, roden 1313, devet godina poslije Petrarke, a osam prije smrti Danteove, bio je prisiljen baviti se računicom, dok još nije bio potpuno izučio gramatiku, kako piše Filippo Villani, »jer je to tako otac htio, iz želje za dobitkom, a zbog istoga razloga i lutati svijetom«. Otac mu je bio firentinski trgovac, pa je sina odredio u trgovinu. U doba kad mladiči obično započinju študije na sveučilištu, naš je Giovanni, kako bi se to dañas reklo, bio tgrovačM putnik u očevoj službi, dok su mu kao udžbenici služili životno iskustvo i spoznaja svijeta. Lutajuči od grada do grada, on je pokazivao više sklonosti prema lijepim knjigama i zabavi nego prema trgovini, dokazujuči, da je više čovjek duha i mašte nego trgovac. Bijahu ga nazvali »pjesnikom«. Došavši u Napulj sa dvadeset i tri godine, trošio je on obilato, ljubakao, piskarao i čitkarao. Govori se, kako je pred Vergilijevim grobom ostao zamišljen i osjetio u sebi pjesnički poziv. Sigurno je tek ovo, da je dobri otac videči, kako iz njegova sina neče nikad biti valjan trgovac, pomislio da ga učini pravnikom i dao ga na pravne nauke, na veliku žalost mladičevu, koji veh da je upropastio vrijeme, što ga je utrošio na trgovanje i učenj e.kanona. Najzad se osamostalio i bacio na književne nauke, a prije svega, kako je Pražilo vrijeme, na učenje latinskog i grčkog jezika, napunivši glavu mitologijom i grčkom i rimskom poviješču. Živio je tako što učeči a što odavajuči se zadovoljstvima, putujuči cesto, ali ne više da trguje, nego da traži rukopise. Legenda tvrdi, da se sedmoga travnja 1341. u crkvi San Lorenzo u Napulju zaljubio u Mariju, vanbračnu kčerku kralja Roberta; svakako je sigurno, da na bezbrižnom i razbludnom dvoru kraljice Giovanne nije mogao dobiti pouku o dobru vladanju i platonskoj ljubavi. I tako je sav nauk i um upotrebio na to, da svojim duhom razveseli dvor i svoju ne baš nezahvalnu Mariju, koju je poetskim imenom zvao Fiammetta. Petrarca se još nije bio javio na vidiku: sve je bilo puno Dantea, a medu njegovim poštovateljima nalazio se i naš pjesnik. Plod toga divljenja jest njegova Vita di Dante (Danteov život), jedan od

mladenačkih radeva. Boccaccio se Danteu mogao diviti, ali ne i razumjeti ga, jer Danteov duh nije živio u njemu. Izgradivši se izvan škole, tud svakoj ozbiljnoj asketskoj i skolastičkoj kulturi, više profan nego mističan u osjećajima i životu, Boccaccio je stvorio Dantea na svoju sliku. Tko želi upoznati misli i osjećaje mladoga Boccaccia, neka cita tu knjigu i več če u njoj nači gradu, iz koje je potekao Decamerone. Nikakve originalnosti i dubbie misli, nikakve suptilnosti u argumentima; sve je dokazano, čak i najobličnije istine: ali se temelj dokaza ne nalazi u intelektu, nego u memoriji; nemaš pred sobom misboca ili disputatora, nego učenjaka. Ogledalo je toga društva, u svima njegovim kolebanjima, imitacijama i nastojanjima, Boccaccio. Sva njegova krzmanja i neskladi proislječu iz toga, što stari i novi, živi i mrtvi elementi ne žive u njegovu duhu, ruku po ruku, pomiješani. Dvostruka, mistička i mitološka ljuštura obavija kao nekom maglom taj svijet prirode. U tim se kolebanjima oblikovao Decameron. Boccaccio sad ostavlja viteštvo, mitologiju, alegoriju i sav svoj klasični svijet, sve svoje danteovske reminiscencije; zatvara se u svoje društvo, živi u njemu i uživa u njemu, jer tu nalazi sama sebe, jer i on živi tim zajedničkim životom. Čini se, da je tako jednostavno zahvatiti u društvo tim izravnim i neposrednim načinom: a ipak vidimo, koliko je mučnog sazrijevanja bilo potrebno da izade na svijetlo dana svijet Boccacciova duha. Taj je svijet postojao prije Decamerona. Italija je imala sijaset romana, novela i »latinskih kancona«, razbludnih pjesama. Žene su, kao što smo vidjeli, potajno jedna drugoj citale te profane knjige, a pripovjedači su zabavljali vesela društva ugodnim i razuzdanim pričama. Zajedničko dobro tih romana bile su pustolovine vitezova Okruglog stola i Karla Velikoga. U Ljubavnoj viziji Boccaccio navodi velik broj tih junaka i junakinja: Artu, Lancillotto, Galeotto, plava Izolda, Chedino, Palamides, Lionello, Tristan, Orlando, Uliviero, Rinaldo, Guttifré, Robert Guiscard, Fridrik Barbarossa, Fridrik 11. Ovaj je sam pisao romane da bi ugodio ženama; preradivši roma o Floriju i o Biancofiori, on je u herojskim i primitivnim vremenima grcke tradicije potražio zgodnije poprište za svoje klasične študije. Pa ipak su morale biti bliže puku i ugodnije, jer su bolje odgovarale vremenu i običajima, A izmišljale su se, odnosno preradivale, novele od svake ruke: bilo ih je ozbiljnih i komičnih, moralnih i razbludnih, a njihovi su ih pripovjedači izmjenjivali i poljepšavali, več prema ukusu slušalaca. Novela je, dakle, bila živ književni rod, potpuno u vlasti mašte, a učeni su je ljudi zanemarivali kao frivolnu i profanu stvar. Novelin takmac bila je legenda sa svojim mirakulima i sa svojim vizijama. Učeni ljudi držah su se visoko, u vlastitim višinama, prepuštajuči redovnicima djela kao što su Fioretti di San Francesco (Cvjetići svetog Franje) i Vita del beato Colombini (Život blaženoga Colombinija), a veseljacima Calandrinovu glupost i galantne pustolovine