Bitef

mlade Alatiel. Utaj frivolni i profani svijet ušao je Boccaccio s jedinom namjerom da piše ugodne stvari i da ugodi svojoj dami, koja mu je to naložila. Sakupio je svu tu grubu i bezobličnu materiju, koju su dotada obrađivali neknjiževni ljudi, i načinio od nje harmoničan umjetnički svijet. Boccaccio nije superioran dub, koji gleda društvo s povišene točke, otkrivajuči njegove dobre i loše strane savršenom i strogom savješču. On je umjetnik, koji se osječa istovetan sa društvom u kojem živi, pa ga slika s onom polusviješču, što je imaju ljudi, koji se kolebaju medu nestalnim dojmovima života, ne trudeči se oko toga da se saberu i da ih analiziraju. Ta ga osobina bitno odvaja od Dantea i Petrarke, koji su sabrani i ekstatični duhovi. Boccaccio je sav u vanjskom svijetu, u zabavama, dokolicama i svim promjenama života, on je njima zabavljen i zadovoljan... Giovanni Boccaccio je veliki umjetnik, koji otvara taj veseli svijet prirode. Misticizam propada, ali je dobro osvečen, jer vuče za sobom religiju, moral, domovinu, obitelj, svu životnu jednostavnost i dostojanstvo. Radaju se novi ideali: idilična razbludnost i komična veselost. To su dva božanstva nove književnosti.

Ali, kao sto stara književnost gleda svoje ideale kroz alegoričnu skolastičku koprenu, tako i nova pronalazi sebe samo kroz koprenu grčko-latinskog svijeta. Boccacciov život prikazuje u malome talijanski književni život, onako kako če se on poslije razvijati. Boccaccio počinje kao neumoran otkrivač rukopisa, sav zabavljen mitologijom, grčkom i rimskom poviješču; on još nije umjetnik; samo je erudii. Njegova mašta luta po Ateni i Troji. Okušava se u ovoj ili onoj vrsti i nikako ne nalazi sebe. Taj je svijet kao neka gusta koprena, koja mijenja boju predmeta i otima ih neposrednom pogledu. Nasljeđuje Dantea, nasljeduje Vergilija, povodi se za Petrarcom i Platonom, kao i dobri Sacchetti. Piše debele latinske tomove, na veliko divljenje svojib suvremenika. A svoju pravu umjetnost otkriva tek onda, kad piše iz zabave, odbacivši od sebe svu tu prtljagu, prepustivši se genijalnosti svoga raspoloženja. Gdje je tražio zadovoljstvo, nalazi slavu. Taj život u svojim kolebanjima, u svojim imitacijama, u svojim pedanterijama, u svojim idealima, taj je život povijest nove talijanske književnosti, ■ Povijest talijanske književnosti, De Sanctis