Bitef

da je pratimo. Ona je nadohvat svakoga. Svi o njoj pričaju sve vreme. Ona je u svakoj port našeg života. Pojedinac i gomila, filozofija, religija i hronika, svi se oni have Psihom. Potrebno je vise razmišijati o hronici smrti. Hajde da zamislimo veliki događaj opšte žalosti ili, čak, bolje, intiman događaj tako anoniman i snažan da može pobuditi svadiji interes. Svi će učestvovati u njegovom ili njenom rekvijemu sa žarom, ne oklevajući. Mit, s jedne strane, i medijski aspekt lične hronike, transformisane u kolektivni rekvijem, s druge strane, daju nam snagu. REKVIJEM LUIGIJA CECCARELLIJA Nema tih reči koje bi mogle opisati rekvijem. Jedino se možemo nadati da demo modi da osetimo njegovu vibraciju putem zvuka. Pisanje rekvijema sa mitom o Psihi kao dramaturškom referencom bilo je za mene veliki izazov. Kao muzidar, uvek sam bio nepoverljiv prema drevnim grdkim milovima i narodito prema njihovoj tekudoj primeni u psihoanalizi. Moja muzika se uvek odvija duž vremenskog mosta i podinjudi najatavistidkijim emotivnim nivoom (svojstveno svakom živom bidu obdarenom hipotalamusom), stiže pravo do estetike formi apstraktne umetnosti. Tokom razmišljanja, moja ideja je postala sve slidnija veoma fascinirajudoj - iako nikada prikazanoj teoriji koja tvrdi da je mozak drevnih ljudi bio podeljen na dva zasebna dela koji medusobno ne komuniciraju (Julian Jaynes - Poreklo svesti u slomu dvodomnog uma)\ na jednoj strani dimenzije govora i racionalnosti (obidno leva hemisfera), na drugoj - teritorija iracionalnosti, zvuka i svetosti - svaka strana strogo nezavisna i odvojena od druge. Fizidka nemod da se komunicira izmedu onoga što je stvamo i onoga što je imaginarno, gde svest još ne postoji, navela me je da razmišljam o Psihi kao vrsti automata koji deluje bez ikakve kritidke svesti ili morala, pa ipak je istovremeno vodid i predmet rekvijema koji ni na bilo kakav nadin ne može da kontroliše, iako je on unutra i iznad nje. Zamisiio sam ovu "rekvijem predstavu" kao nametanje atavistidkog, slušaladkog i amoralnog uma “modernom" umu obdarenom svešdu, u stalnoj potrazi za znadenjima, koji neprekidno leti tamo-amo između razuma i predstavljanja, između govora i misli. Zahvaljujudi idealnoj saradnji sa trupom "Fanny&Alexander", ovo je postalo pokušaj da se definitivno pristupi odvajanju muzike i pozorišta zamišijenog u njihovom prvobitnom obliku, gde muzika ne mora ništa da objašnjava da bi pobudila najsnažnije emocije, a pozorištu, koje je vezano za govor i koncepte, uvek je potreban racionalni urn da to pronade i opravda. Rekvijem je pridao i živeo kroz zvuke monumentalnog groblja u Raveni, jedinstvenog i darobnog mesta, gde luka i arhitektura industrijskih objekata prenose snažnu i nestvarnu vibraciju. Groblje ima svoj jedinstven i savršen zvuk, idealnu i neobidno snažnu tadku preseka između velidanstvenosti prirode i lepote mašinerije, spomenik smrti i životu u isto vreme. Rekvijem je putovanje unutar zvuka, staza koja vodi publiku putem slušanja, gde izvesnosti koje se mogu opaziti ne postoje, gde ono što je stvarno i ono što je imaginarno nisu jasno razgranideni, Putovanje u kome se prostor, vreme i okruženje gube u jednoj jedinoj vibraciji, jednoj jedinoj dulnoj dimenziji. Sigurno da morale otvoriti odi i uši da biste udinili da se to desi: tražite, slušajte i nadite, ali, pre svega, osedajte. To je putovanje u kome pratimo Psihu kroz njen rekvijem, rekvijem koji neprestano odjekuje u desnoj hemisferi svakog od nas.

yet, has made me think about Psyche as a sort of automaton, acting without any critical consciousness or morality, yet being at the same time the guide and subject of a requiem which she cannot control in any way, although it’s inside and above her, I have imagined this Requiem performance as the super-imposition of an atavistic, auditory and amoral mind on a “modern” mind endowed with consciousness, constantly looking for meanings, unceasingly shuttling between sense and representation, between speech and thought. Thanks to the ideal cooperation with Fanny & Alexander, this has become an attempt at definitively going beyond the separation between music and theatre meant in their original shape, where music does not need to explain anything to arouse the strongest emotions, and theatre, binded to speech and concepts, always needs a rational mind to found and justify it. A requiem told and lived through the sounds of the monumental cemetery in Ravenna, a unique and magic place, where the harbour and the industrial architectures convey an intense and unreal vibration. The cemetery holds a unique and perfect sound of its own, an ideal and uncommonly intense point of intersection between the magnificence of nature and the beauty of the machinery, a monument to death and life at the same time. This requiem is a journey inside the sound, a path leading the audience through an itinerary of the listening where perceptive certainties do not exist, where what is real and what is imaginary are not clearly delimited. A journey where space, time, and surroundings melt in a single vibration, a single sensorial dimension. Sure you have to open up your eyes and ears to make it happen: to seek, listen, and find, but most of all to feel. It’s the journey of the accompaniment of Psyche through her requiem, a requiem which constantly resounds into everyone’s right hemisphere.