Bitef

DOBA POROCNE NEVINOSTI Cetvrta celovecernja drama Maje Pelevic, nesumnjivo najdarovitijeg predstavnika mlade generadje srpskih dramaticara, istovremeno predstavlja i efektnu sintezu dosadasnjih preokupacija autorke, ali i smeo iskorak u nove tematske i formalne prostore. Zasto ova mnozina na kraju prethodnog iskaza? lako je prilicno nezahvalno kombinaciju sinteze i inovacije tumaciti pojednostavljeno, pokusajmo da to sagledamo na nekoliko ravni, usredsredujud se na motivacije, oblike i aktere drame Ja ili neko drugi. Dok se Ler, prvi komad Maje Pelevic, usredsreduje na pitanje usamljenosti - svakodnevne, kulturne, cak metafizicke, u njenoj sledecoj drami BeogradBerlin, motiv pustolovine/traganja usloznjava se i pojacava uvodenjem u „igru"kulturoloskih uslovnosti: tako i smenjivanje empatije i ironije, kao autorkina znacajna strategija, zahvata obiast dublju i slozeniju nego sto su opsesije i dileme urbane mladezi. U komadu Pomorandzina кого, pak, teznja za nesputanom i nekonvendonalnom istinom tela suocava se sa globalnom obmanom nase „post" civilizacije, te se teznja (junakinje) za slobodom podize na ravan übojite i istovremeno urnebesne, no nikad efemerne kriticke opservadje. Komad Ja ili neko drugi, nastao posredstvom inspiracije najneposrednijom „aktuelnom stvarnoscu", postaje za Maju Pelevic poligon za uoblicavanje krajnje univerzalnih motiva: odnos slobode i ropstva; relacije izmedu (licnog) prava na intima i (drustvenog) zahteva za „pristupacnoscu saznanja"; smisao urodenog nagona, suocenog sa mesijanskom vizijom o popravljanju/usavrsavanju. I, konacno, и pozadini (ili u temelju) svega navedenog: granice krhkostiJa, kao izvora slobode Drugog (a najcesce i obratno). Bajkovito jednostavna - cita se: bajkovito poeticna i bajkovito uzasna - povest o otmid osmogodisnje devojdce, njenom decenijskom ropstvu i nimalo ocekivanim posledicama oslobadanja - sugerise nam, u isto vreme, gotovo svakim svojim prizorom, da je Ja „eksplodiralo" u svojoj egzistencijalnoj strepnji, obuhvativsì (postmoderni) Svet; ali, kao nesto znatno jezivije, sugerise nam i da se taj Svet, u imploziji (zebnje, paranoje, histerije i usamljenosti) preobrazio, skrivajud se unutar vrtloznih strabeva i nevinih aveti izgubljenog, no jos uvek ocajno prkosnog Ja-koje-je-neko-Drugi. I mozda, upravo zbog toga. Ja koje nije izgubilo sposobnost da, u lutanju ka slobodi, prosanja ropstvo: Ako bih stigla do gore Pogledala bih и mesec I skocila preko Povukla Ы me svetlost Maja Pelevic se, na planu forme, u Leru opredeljuje za ironicnu (pokatkad i cinicnu) melodrama; u drami Beograd-Berlin ree je o pustolovnoj alegoriji, u kojoj fantasticnost stvarnih dilema pokrece, ali i prekida (dramsku) iluziju; Pomorandzina kora suocava citaoca/gledaoca sa hibridom urnebesne parabole i kosmarne balade, и коте fragmenti sveta plutaju u pobunjenickim arterijama pobunjene telesnosti, Komad Ja ili neko drugi, pak, uoblicava se kao jedna vrsta nihilistickesimfonije. Motivadjski sklopovi individue i Sveta se sudaraju, smenjuju, preplicu, radaju jedno iz drugog ponistavajuci se - a iz takvih slozenih umrezavanja rada se forma kao trijumf dinamicnosti: Ona, On (Otmicar) i (Njena) porodica krecu se u zgusnutom rastvoru svetske histerije (ciji su nosioci „mediji") i svetske paranoje i uskogrudosti (malogradanski kontekst junakinjinog susedstva). Struktura drame Jo ili neko drugi otkriva autorkine posmatracke, sa-ucesnicke i/li manipulatorske Horove i kao minudozno postavljene ~savove"zapleta, ali i kao senovite, dvostruko (anti)iluzionisticke aktere pripovesti o slobodi kao zadatoj klopci: Jos malo I hice sve и redu Veruj и zivotí VeruJ и ñas! U toj kiopci Sveta-koji-je-Ja, i proboje i ogranicenja, sugerise autorka, odreduje u krajnjoj liniji sama jedinka: a taj postupak samokaznjavanja i samooslobadanja jeste u osnovi jedan istifenomen. Ono sto nazivamo „rad vremena"predocava nam se u komadu, nije ni izbliza samo relacija izmedu „doba nevinosti", surovog odrastanja i ironicnog Providenja ponovo osvojene slobode; nije cak ni razlika izmedu stolecanasilja (doba u коте je junakinja oteta i zatocena) i stolecamanipulacije (era u kojoj je doticna oslobodena). Ree je, (od)uvek o ceznji - za siobodom? smisiom? Ijubavlju? - koja i tvoriirazgraduje granicu izmedu Ja i Drugog. Decenija koja simbolicno protice ~tek"je obelezje krhkosti pozorisne „rampe", kao i ranjivosti nasih ceznji i racionalizacija. U tom smislu, antl-biblijska Junakinja Maje Pelevic jeste sustinski protagonist postmoderne bajke - o tami u Lepotici i o lepoti u Zveri. Tacnije, ona je jedno od übedljivih ovaplocenja Benjaminovog angelusa novusa, andela koji leti, ledima okrenut ka neizvesnim prazninama buduenosti, dok mu je pogled prikovanza ono sto je minuio. No, dramska simfonija Maje Pelevic ne b¡ bila ono sto jeste-i sto joj dajejedinstveni pecat - da nije jedne dodatne nedoumice ili neizvesnosti: nije li taj vihor, sto „naseg andelcica" odnosi sve dalje od Izgubljenog Raja - tek mlitavi povetarac kojeg proizvodi najnoviji, superdizajnirani klima uredaj?

SvetislavJovanov