Bitef

IZVODI IZ KRITIKA Autenticno, izuzetno Polazeci od medijske vesti, realnog dogadaja kidnapovanja jedne devojcice, Maja Pelevic je, po narudzbini SNP-a, napisala tekst Ja ili neko drugi. Reí je о fragmentarnom i poetienom komadu koji zestoko izmice tradidonalnim aristotelovskim principima komponovanja drame, unekoliko asocirajud na dela evropskih pisaca koji su eksperimentisaii sa formom (Crimp, Капе, Schimmeipfennig, Poiesch). Predstava и reziji Kokana Mladenovica karakteristiena je po brilijantnoj sintezi psiholoskog realizma (likovi Nje i Njega), i uslovnosti (likovi Majke, Oca, Organa vlasti, clanova horova). Rezultat ovog spoja je naglasena emotivnost predstave, ali i transcendiranje znacenja radnje na metaforicki, arhetipski nivo. Marija Medenica markantno gradi lik kidnapovane devojcice, frazilne, usamljene i zeljne ljubavi. Boris Isakovic igra otmicara, jasno oblikujuci lik odreden bitnom koegzisteneijom lica i nalicja: na povrsini je fin i vrlo brizan, sto je maska koja skriva njegovu frustri ranost, pervertiranost i agresivnost koje se ispoljavaju kad on izgubi kontrolu. Jasna Ouridc zaista impresivno igra devojcicinu majku, ekstremno teatralno, mehanicki, stegnuto, isticuci na taj nacin njenu zastrasujucu bezlicnost i komformizam. U pojedinim scenama se njena igra pretapa u realizam putem kojeg glumica opipljivo izrazava i jezivi bol zbog gubitka keerke. Miroslav Fabri igra Oca, takode stilizovano, koncentrisuci se na deklarativno predstavijanje njegove rezigniranosti i odsutnosti. Ovom izvanrednom, totalno brehtovskom igrom, glumci od likova roditelja stvaraju univerzalne tipove, uzbudijive metaforiche figure koje recito kritikuju cinjenicu plasticnosti i iscasenosti odnosa izmedu roditelja i dece. U predstavu su ukljucena i tri hora, Medija, Komsija i Savesnih gradana, koji radnju komentarisu nizom floskula. Clanovi horova nastupaju unisono, izrazito izvestaceno, sto je veoma efektan nacin da se predstavi uzasna zionamernost voxpopuli, kao i tipiena stereotipnost u razmisljanju. Izgled scene je referentan rediteljskom konceptu, u domenu je stilizovanog, pseudo-konfekcijskog pop-arta (Marija Kaiabic). Muzika se, takode, funkdonalno koristi: u pojedinim scenama naglasava tenziju, a u drugim, kada je patetieno idiliena posto ima suprotan smisao od radnje koja se predstavlja, putem kontrasta istice tragienost dogadaja (kompozitor Irena Popovic). U predstavu je integrisan i video-bim, kao i songovi, sto sve zajedno indukuje vrlo intenzivno emotivno dejstvo. Nesporno pripadajuci polju postdramskog pozorista, dakle pozorista koje deluje s one strane drame, u vreme posle vazenja paradigma drame (Leman), Jo ili neko drugi je izuzetna predstava, inspirativna na nivou forme, kao i na planu sadrzaja. Tretirajuci pitanja ¡dentitela, slobode, funkeije masovnih medija itd. predstava Ja ili neko drugi autenticno replidra na zivot u savremenom drustvu, simuladji neke iscezle stvarnosti, bodrijarovskoj pustinji znakova u kojoj se muvaju jos samo utvare i senke.

AnaTasic,

„Politika", 14. maj 2007.