Bitef

Zaborav zivota i smrti Melanholija i beskonacna tuga. I toje citat. Drama Ja ili neko drugi obiluje dtatima, i dosledno aktuelnom dogadaju kojije bio povod ali ne i ishodiste rada Maje Pelevic, nabacuje masku zapadnjacki trilerizovane price о otmici i zatocenistvu, iz koje se rada prava etericna poema о svetu, Ijudima, onome sto autorka locira kao vitalne institucije nakaradnog ustrojstva zapadne kulture - o Njoj i Njemu kao individuarne u pokusaju, Majci i Ocu kao ~stubovima"porodice, о Komsijama, Savesnim gradanima, Medijima i Organima vlasti. More uopstavanja prosiruje obim zahvata, jer ono cega se Maja Pelevic s karakteristicnom generacijskom drskoscu prihvata jeste i intìmno razracunavanje, presecanje globalnog stanja svesti u kojem od hipokrizije jedva da postoji mesto za emocije, bilo da se one materijalizuju kroz (pro)nalazenje ili gubljenje smisla, (spo)znanja, Ijubavi, ili, na kraju krajeva, cokolade. Autorka tako poseze za prefinjenim, a la Morison, übijanjem roditelja i literarnim „torpedovanjem" mehanizama aktuelnog sveta, koji je zbog svojih (ne)sposobnosti (samo) u drami sukobijen s individualizadjom odrastajuce devojcice. Shodno poziciji izoiovanosti kojom je uslovljen prebeg i u onostrano (zapravo „unustrano"), Maja Pelevic se krozsvoje aktere resava i reiigioznih nazora prepunih balasta, indirektno i paradoksalno i te kako krivih za patologiju savremenog drustva.„Tada pogleda Bog sve sto je stvorio, i gle, dobro bese veoma...", vrhunski je pronalazak ironijskog otklona u latentni cinizam naseg glavnog junaka, kojije vec i svojim uzrastom dovoljno tragican i koji ce voljom svog cuvara iz„raja"ipak dospeti u pakao dzungle. Ona, devojcica koja sanja i postaje пека cudna barbika, svoju ~slobodu"skupo placa, bai kao i On, zarazno „perverzni matorac" - kidnaper, svetac-filozof i demon- pali andeo, kog razara ceznjaza vrtom s one strane dobra ¡zia. Majka i Otac, iakozrtve, samo su karikature poslovno uobicajenog kretena i ambidozne domacice, kojima su novine i vaza zanimljivije od kcerke, jer je valjda i ona samo jedan deo pokucstva. I dalje od intimnog plana sve je klileizirano, svi ostali „likovi": Komlije, Savesni gradani, Mediji i Organi vlasti su sablasne utvare zaborava zivota i smrti, Amorfna masa, boravi ispraznjenih Ijudi u pastifici rajucoj simbiozi. Javni mediji, s velikim „J" tu su zbog visih ciljeva od sudbine nekog drugog, ne-Ja pojedinca ili grupe; policija je poslovicno nesposobna, a svima njima svesrdno pomazu «savesne» komsije i gradani, iako autorka velikodulno i uporno porucuje uskracujuci slogan: „Vi nikada necete znati sta se desilo iza tih zidova". A svi smo mi Ja, Vi, ili bilo ко drugi. I svi ¡marno svoju glavu za putovanja... A upravo ovaj ton i izvlaci rezija Kokana Mladenovica, pokazujuci da u delu Ja ili neko drugi, bai kao sto i ime kaze, drama ne moze da se smesti negde drugde. Na sceni nema mesta patnji I uzasu, to pokusava da se izazove iz kontre, momentima teskobe, groteske, raspevanosti, satire, apsurda... Ne nasedajuci na ~triler"varijantu, Mladenovic je nameren da zidove rusi, da razotkriva i raskrinkava, da sve osim Nje i Njega ogranici u svakom smislu i ostavi da ~blesave"u opstosti, povrsnosti i podrazumevanju. Ipak, reditelj se ograduje od beskompromisno surove dvosmisienosti autorke, te koristi pretezno lirske boje odnosa zrtve i zlocinca, dok obilato zaostrava (anti)porodicni plan Majke i Oca, odnosno monstruoznu bezosecajnost Medija, koji, bas kao i Komsije i Savesni gradani, efektno funkdonisu i horski i individualno (koreografija Olivere Kovacevic-Crnjanski). (Ne)svesno propustajuci oprezno optimisticni detalj s pocetka Njene price: „Ja se osecam lepo kad pijem vino i pravim uspomene. I secam se. I zelim da se secam...", predstava najjace dejstvo ostvaruje upravo na planu saosecanja s razocaravajucom sudbinom (jednog) miadog (zenskog) bica. Kao da je tom planu celokupan realizatorski ansambl Srskog narodnog pozorista pristupio izrazito posveceno i s postovanjem. Otud na prvom mestu u glumackoj podeli treba ¡staci Mariju Medenicu (Ona), koja je uspela da se uklopi u koncept, i istakne koncentrisanom i na momente razoruzavajucom igrom junakinje. Sigurno da je u tome Marija Medenica ¡mala svesrdnu podrsku i okvir u glumi Borisa Isakovica (On), koji, i pored minucioznosti svog izraza, kao lik ostaje nedorecen izmedu generalizovanog sveta i vlastite posebnosti. Silom autorske volje posebna prica su hipnotisani, mehanicki tragikomicni Majka (Jasna Duricic), zena ciji duh stanuje u karminu, ogledalu i calici, i njen beskicmeni partner, Otac (Miroslav Fabri).

Igor Burle

C/Dnevnik", 27. mari 2007.)